Ona je meni bila sve u životu, iskreno ne mogu pričati o tome u ovome trenutku. Sve što smo imali, imali smo zajedno. Bili smo zajedno na skoro svim natjecanjima. To je jedna od onih ljubavi o kojima se priča... Čekali smo dijete i Vukašin će mi biti sjećanje na Bobanu. U njemu vidim Bobanu, suvišno je da bilo što drugo reći, rekao je za Kurir utučeni Miroslav Momčilović, suprug tragično preminule srpske streljačice Bobane Veličković Momčilović.
Svjetsko streljaštvo je u nedjelju ostalo u šoku. Bobana je preminula u 31. godini života zbog komplikacija nakon porođaja. Imala je eklampsiju, odnosno izljev krvi na mozak zbog čega je hitno prevezena u beogradsku bolnicu. Dvadeset dana bila je u komi, no kako mozak nije pokazivao nikakve funkcije, liječnici su mogli samo proglasiti smrt. Bobana je bila neustrašiva, snažna i hrabra i njezina obitelj molila se za nju nadajući se da će se oporaviti. Nažalost, nije uspjela. U Boru, gradu na istoku Srbije, gdje je Bobana živjela, proglašena je trodnevna žalost.
Njezin suprug Miroslav ne može se pomiriti sa smrću svoje neprežaljene Bobane. Smatra da su liječnici mogli puno ranije reagirat i da zbog svega jako pati. U velikom intervjuu za Kurir, koji će biti objavljen u dva nastavka, rekao je kako je podnio prijavu za izvršenje kaznenog djela zbog čega je njegova supruga izgubila život.
- Bobana je imala izabranog liječnika koji je vodio trudnoću. On se zove Zoran Roško i liječnik je u privatnoj poliklinici "Đoković" i Općoj bolnici u Zaječaru. Ona mu je iskreno vjerovala. Porođaj je obavljen 1. lipnja carskim rezom i čuli smo se nakon porođaja. Rekla mi je da dijete ima glavu na mene, koliko je mogla vidjeti. Rekla je da je umorna i da će malo odspavati. Sljedeće jutro sam kontaktirao doktora jer sam se uplašio što mi se ne javlja i rekao mi je da je imala povišen pritisak. Rečeno mi je da ujutro donesem u bolnicu magnezij jer ga nema, a potreban joj je - govori Miroslav.
Kada je došao u bolnicu, dočekao ga je šok.
- Sljedeće jutro sam došao u bolnicu i rekao mi je da su nabavili magnezij i da je Bobana ušla u eklampsiju. Kada su mi rekli eklampsija, pročitao sam što je to i jako sam se uplašio, vratio se kod doktora i htio da sredim premještaj za Beograd. To je bio drugi dan njezinog boravka u bolnici u Zaječaru, oko 10 ujutro, rekao sam mu da želim da ide u Beograd jer će je primiti bilo gdje. Kada su tražili od mene magnezij zabrinuo sam se jer je njezina trudnoća bila visoko rizična jer je bila dijabetičar. Ali doktor me je uvjeravao da je sve pod kontrolom, da je već imao tisuću takvih slučajeva. Popodne sam opet došao, i dalje se nisam čuo s Bobanom, sredio sam premještaj helikopterom zbog rizika, ali me i dalje uvjeravao da je sve u redu i da ne trebam brinuti. Sljedećih dana Bobana je ostala u Zaječaru.
Miroslav je uporno tražio premještaj svoje supruge u Beograd, no liječnik je to odbijao.
- Čuli smo se dva, tri puta. Uvijek je pitala za dijete, a ja sam je želio zaštititi od stresnih situacija. Djelovala je dosta konfuzno, pričala je sa mnom, vidio sam je, ušao sam čak i na odjel kada je bila u nekom stanju koje ne znam opisati. Poslije je djelovala OK, ali se žalila na glavobolju na koju se žalila i na dan porođaja. Rekli su mi da je imala dva šoka izazvana eklampsijom tu prvu noć, nešto kao epileptični napad, a u dokumentaciji stoji "nekolicina". Nastavio sam tražiti da ju prebacimo u Beograd, ali sam stalno od doktora dobivao odgovor da je sve pod kontrolom i da nema potrebe. Čuo sam se i s nekim drugim liječnicima koji su mi rekli da ju treba premjestiti u Beograd, ali da institucije u Zaječaru to ne mogu izvesti onako kako treba. A ja nisam smio na svoju ruku tako nešto poduzeti, pri čemu je Bobanin doktor konstantno odbijao moj prijedlog o prebacivanju za Beograd. Nikakav problem nije postojao da bude primljena u bolnicu u Beogradu... Ali, stalno mi je pričao da će biti sve riješeno za dan, za dva... Ništa strašno. Brzo ćemo skidati konce, pa će s bebom kući - kazao je on u prvom dijelu velikog intervjua za Kurir.
Bobana je osvojila čak 13 medalja na europskim prvenstvima od čega osam zlata u disciplini zračni pištolj 10 metara, pojedinačno i ekipno, a posljednje medalje osvojila je u Wroclawu gdje je u stanju trudnoće, uz podršku svog sina, proslavila novi uspjeh.
Kada je saznala da je trudna, odustala je od streljaštva i htjela se posvetiti svome sinu. Nažalost, više ga nikada neće vidjeti.