Njegova priča, to je SKORO PA GOTOV scenarij za film. Ne neki klasični hollywoodski bullshit, nego dramu. Pravu. Domaću.
Slika prva. Eduardo se vraća iz Brazila i juri s aerodroma na trening. Tamo na Hitrec-Kacianu mali Brazilac uklizat će s leđa. Jedna noga zapet će u škarama i puknuti. Buljatova.
Slika druga. Nema više “Bravo, majstore, kakav centaršut”. Netko je zaboravljen i mora otići. Buljat.
Slika treća. Moramo ti smanjiti plaću. Nećeš?! E onda ćeš trčati Poljudom ukrug. Tako su mu rekli. I netko je mjesecima trčao. Do iznemoglosti.
Slika četvrta. Noga je opet pukla. Ovaj put lijeva. Na treningu. Operiran je. Leži u bolnici. Stiže supruga. Njene suze bole ga pet puta više od te glupe noge. Ona plače. On je bijesan.
“Da bar Dudu onaj dan nije stigao, da me bar Mamić prodao u Njemačku, da sam bar na Mundijalu zaigrao. Samo minutu, da mogu djeci pričati da jesam...” Tko zna što mu se sve vrzma po glavi dok tamo negdje na Firulama sluša prijenos iz Osijeka.
Neće to priznati, pogotovo ne za novine, ali slomljen je. Tko ne bi bio. Proći će još neko vrijeme prije no što postane svjestan da je scenarij, kao što rekosmo, SKORO PA GOTOV. Znači, Buljat nije gotov. Kad za to dođe vrijeme, zažmirit će i vidjeti “sliku petu”. Sebe kako zamahuje nogom, udara loptu i ona leti kao nekad, točno u rašlje. A Pezzi na radiju viče: Hajduk - Dinamo jedaaaaaaaan-nula, strijelac Marijaaaan Buljaaaaaat!
Da, i Pezzi je u toj priči. I “happyend”.