Tek 1993. godine, kad sam se vraćao iz Beča u Zagreb, shvatio sam kakva je tata bio faca. U Rapidu je bio popularan, ali ja sam imao 5-6 godina, a on je bio na zalasku i ne sjećam se kako je udarao loptu. Ali u Zagrebu nakon prvog koraka shvatiš koliko su ga ljudi voljeli, tko god bi ga zaustavio, tata bi porazgovarao s njim... Štef, Mlinka, Pop bili su uvijek tu pa sam slušao njihove priče, bilo je divno slušati o povijesti Dinama, o njihovim vrlinama, manama, životnim vrijednostima, koje su ostale u tim vremenima.
Počeo je tako životnu priču Niko Kranjčar (39) dvije godine nakon smrti svoga oca Zlatka.
Kranjčar je u dva i pol sata gostovanja u Podcast inkubatoru prepričao sve, od Dinama, preko odlaska u Hajduk, pa Portsmouth, Tottenham, Dinamo Kijev i Glasgow Rangers, do reprezentacije, odnosa s ocem, Ćirom, Boysima i Torcidom, o slavnim suigračima, o životnoj partnerici Zrinki Cvitešić, najvećim pobjedama i bolnim porazima...
Nije mi bilo jasno zašto sam kapetan Dinama
- Na svaki trening u Segesti sam išao s njim, kad god bih mogao od škole. Pritisak sam osjetio tek kad sam ušao u prvu momčad. Nikad mi nije bilo jasno zašto sam dobio kapetansku traku u Dinamu. OK, Butina je bio ozlijeđen i u nekom konfliktu s Ćirom pa nije išao na taj uzvrat protiv Fulhama. U hotelu su Zdravko i Ćiro došli do mene i rekli "Ti si danas kapetan". Rekao sam da ima toliko starijih dečki, ne bojim se pritiska nego sam tako odgajan, da mi je prirodnije da se trebam još dokazivati kako bih zaslužio traku. Imao sam 18 godina i nikakvu polusezonu.
Nije lako kao klinac pregovarati o premijama
- Mene su uvijek treneri tesali ili zapuštali, sam se nisam. Kod Ćire sam igrao čak i zadnjeg veznog, ali na početku četiri kola nisam igrao pa su me novinari pitali razmišljam li otići, ja sam rekao da ću otići ako ne dobijem šansu. I Ćiro me pozove na razgovor! Ja gotov, znojim se..., a on mi kaže "Sine, sutra igraš u prvih 11!" Taj dan mi se otvorilo, dobili smo Zadar 3-0, zabio sam i asistirao, nakon toga nas je Hajduk u Splitu ubio, ali sam pripreme odlično odradio, dobro počeo sezonu i u studenom mi je dao traku. Ali i Zdravko je tu imao utjecaj, to je bio njihov zajednički plan. Ali znao sam se nositi s tim. Ideš razgovarati o premijama, nemam pravo tamo popustiti, moram razmišljati o interesima starijih igrača, nije mi bilo lako, ali lakše je kad proigraš. Sezonu kasnije bio sam i glavni igrač u klubu pa se možeš postaviti kao kapetan.
Da nisam bio dovoljno dobar, otišao bih studirati
- Nogometni savjet mi tata nije dao ni jedan u životu! Možda bih igrao bolje da jest, haha. Ni kad je bio izbornik. Osim ako sam zaboravio, možda imam amneziju, haha. Išao sam s njim na svaki trening u Beču, napucavao sam loptu i direktor škole Rapida je napravio iznimku. Donja granica za upis djece bila je 8 godina, a mene je primio sa 6. Komentirao sam s ocem nogomet općenito, bio sam doma kao pomoćni trener, ali o meni i mojoj igri, da mi govori 'trebao si ovo ili ono' nismo. Njegovi prijatelji jesu, ali on nije smatrao svojim poslom da usmjerava moju karijeru. Razmišljao sam da ako u prve dvije-tri godine seniorske karijere ne budem nešto posebno, da nisam dovoljno dobar, otići ću studirati.
Govor na komemoraciji najteža mi je stvar u životu
- Govor koji sam sam pisao za komemoraciju tati bila mi je najteža stvar u životu. Najmanji je problem napisati, jer to sam osjećao pa izađe iz mene, ali pročitati ga... Pomoglo mi je jer sam čitao s papira i jer sam se obraćao njegovoj slici. I, premda nikad to nije rekao, mislim da je i tati žao što nikad nije bio trener Hajduka.
Nisam bio poželjan ni u Zagrebu ni u Slavoniji
- Reprezentacija? Najgore je što smo u Dinamu počeli loše igrati, pa su krenula prepucavanja Zdravka i Cice preko mojih leđa. Kod Barića sam trebao debitirati pa sam se ozlijedio, potom u proljeće nisam bio u formi, išao sam s mladima na EP, puno se očekivalo od nas, ali smo ispali smo i Barić me nije vodio na Euro 2004. Prihvatio sam to i nakon njega za izbornika je došao tata i pozvao me. U prvoj utakmici, protiv Izraela, nitko nije odigrao sjajno, ali su kvalifikacije krenule odlično, no i dalje su pričali 'Niko je dobar, ali nije prevaga...' No Dinamo je krenuo kriminalno u sezonu i time je pritisak rastao. Ali sve to nije bilo ništa dok nisam otišao u Hajduk. Tada nisam bio poželjan ni u Zagrebu ni u Slavoniji, tad sam bio samo izbornikovo dijete, jedino su navijači u Dalmaciji smatrali da zaslužujem poziv. Mislio sam da će odlična utakmica u Bugarskoj (pobjeda 3-1, nap. a.) biti prekretnica, ali nakon mjesec dana i to su zaboravili.
Rekao sam tati 'Nemoj me staviti u igru'
- Meni je bilo najgore što je vrhunac njegove karijere bilo treniranje reprezentacije, to mu je bilo sve. Živio je hrvatstvo i u Jugoslaviji, kad se nije smjelo. I ja sam u tome umjesto prevage bio uteg. Ponosan sam na taj period, ali i žalim da nisam tada bio bolji. Na SP-u smo dvije utakmice odigrali vrlo dobro, nismo trebali izgubiti od Brazila, Japan smo trebali dobiti, protiv Australije nismo bili na nivou. Njemu je bilo teže nego meni. Počelo je jenjavati kad je on otišao, a ja sam se kod Bilića nametnuo kao standardni igrač. I imao sam manji pritisak. Rekao sam tati jednom 'nemoj me staviti u igru', a on mi je odgovorio 'moram, kak' ću inače mami na ručak'.
'Flaster' je stajao uz mene na aut liniji i deset minuta! Mrzio sam to
- U Hajduku me išlo ta tri mjeseca, Vulić mi je našao poziciju, imao sam prostora. U HNL-u sam u svakoj utakmici imao flastera. Nađ iz Osijeka i Vukojević dok je igrao za Slaven Belupo bili su najgori, kad se zalijepe na tebe, trče cijelu utakmicu uz tebe. Na jednoj sam utakmici mahnuo treneru da idem na aut liniju kad oni imaju loptu i pet do deset minuta stajao sam uz liniju i moj 'flaster' uz mene! Mrzio sam to, teško je tako igrati.
Rekao sam čelnicima Dinama: Pristat ćemo na smanjenje plaće ako ih smanjite i sebi
- U tih šest mjeseci tata je postao izbornik, Dinamo je bio katastrofalan, Zdravko je bio nezadovoljan rezultatima, ja sam bio loš, kažu nespreman i debeo, ali neće reći jesam li odbio neku vježbu na treningu. Izvan nogometa sam profesionalac, mislio sam da ne trebam dodatno privatnog trenera i možda sam pogriješio, ali mislio sam da je priprema stvar trenera i kondicijskog trenera u klubu. Gračan je jednom izjavio 'I moja kći bi htjela igrati u Dinamu ali ne može'. Gazili su me, ja sam šutio. Bio sam kapetan i dolazi direktorova naredba da svi moramo smanjiti plaće. Nije bilo Zdravka, bio je Ilija Lončarević i bio je to moj jedini sastanak o toj temi. Imao sam jedan od najvećih ugovora, jedan ili dvojica igrača imali si veće plaće i suigrači su mi govorili da ne moramo popustiti. Uđem kod Ilije, kojeg je Zdravko gurnuo da razgovara, obrazložim kako su me gazili i on i trener i sportski direktor i kažem da ću ja prvi smanjit svoju plaću ako će i svi šefovi. Dakle i četvorica trenera i onaj tko je doveo igrače... Ako ne pristajete na to, smanjite nam odštete. Osjećao sam da sam im bio trn u oku. On mi kaže da nema problema i da će sve biti dobro. Idem van, a on trči za mnom i govori mi da kažem novinarima, koji su čekali, da smo se dogovorili i da će sve biti u redu. Ali znao sam da će neki morati rezati ugovore, neki ne, te sam izišao i izjavio 'Ja se nisam dogovorio, a ako ćemo svi smanjiti ugovore, napravit ću to i ja, ako ne, nećemo'. To ih je prebacilo, nazvali su mog menadžera Dinu Pokrovca da sam na transfer listi, Mitu, Poldrugač i ja trenirali smo individualno. Dinamovu publiku nećeš prevariti, sve se vidi na terenu, a ovo su bile druge stvari.
Nisam htio u Hajduk, ali proradio je inat
- Nije bilo interesa za mene, i kad mi je Dino, koji je bio hajdukovac, rekao što kažem na Hajduk, odgovorio sam mu 'Kaj ti je?! Nema šanse!' Ja se odričem odštete, neka nađe nešto, nadao sam se da će i Šuker vani pogurati, idem se van dokazati. Ali inat je tinjao u meni. Bilo je užasno, teško rivalstvo, kako ću iz Dinama u Hajduk?! S tatom nema šanse da o tome razgovaram, ali i on je imao sličan konflikt s Ćirom 1983. i to je jedini razgovor koji sam s njim imao, kad sam ga pitao zar nije i on htio otići u Zvezdu. 'Kak' možeš tako, to je zadnji put da sam te čuo da uspoređuješ Hajduk i Crvenu zvezdu!' I oko Božića Štimac dolazi tati i meni doma, sa strahom. Govori mu 'Ja znam da je to ispravno, pomoći ću tvom djetetu da oživi i nakon godinu i pol dana će otići van'. A imao sam tada samo ponudu moskovskog CSKA i nisam bio spreman otići na istok. Tata je rekao jednu jedinu rečenicu: 'Ako nije dovoljno dobar za Dinamo, nek' ide u Hajduk! To su naša dva najveća kluba'. Onda je krenula drama s papirologijom, Zdravko se spremao na skijanje i rekao ako ne potpišem do 11 sati, ne idem u Hajduk. Ponosan sam na tu odluku, a i tata je bio. Dolje me dočekalo 10.000 ljudi, a ja sam sramežljiv, slikam se s dresom, oni mi viču da ga odjenem... Prihvatili su me kao svoga i dan danas je tako. Baklje ne mogu smisliti, to mi je najgora stvar, a ovaj mi gura baklju u ruke. Baš mi je bilo nelagodno i jedva sam čekao da počnem trenirati. Aljoša Asanović me primio pod svoje, s Lekom i Biščevićem sam bio nabolji, ali svi su me prihvatili: Pralija, Tomo Rukavina, Lovrek... Igrao sam dobro, ali se opet rasprodala momčad pa smo ispali od Debrecena pa završili četvrti ili peti...
Boysi su me zvali, krenu nekim tonom pa ubrzo plačemo...
- U kafiću kod mene bio sam na sastanku s Boysima. Tada mi je Hajduk bio u podsvijesti, ali rekao sam im da neću ići. Htjeli su da budem tampon zona između njih i kluba, ja sam rekao svoj pogled na situaciju i da je moja odluka kamo ću otići. Nisam se dao. Zvala me i starija garda Boysa, krenu nekim tonom pa skupa plačemo na telefon. Po Dinamu nikad nisam pljuvao niti ću, ponosan sam na Dinamo i zahvalan Hajduku i njegovim navijačima koji su me prihvatili kad mi je bilo teško. Tada se nitko nije usudio suprotstaviti Mamiću, ponosan sam na svoju odluku, imam sarkazma i cinizma u sebi, ali nikad nisam zločest. Nisu me uspjeli ocrniti tada, ali nemam neku zadovoljštinu što sam se suprotstavio Mamiću. Niti sam osjećao zadovoljstvo što je Dinamo igrao u 'ligi za bedaka' a Hajduk postao prvak.
Lopta leti prema Dinamovom golu, a u Maksimiru muk...
- Pogodio sam prečku u Maksimiru u derbiju, lijevom nogom. Cijelo vrijeme sam slušao "svinjo debela" i zviždanje, a u te dvije sekunde potpuni muk na stadionu. To ću zauvijek pamtiti, tu tišinu. Ali dok sam izvodio korner, baklja mi je pala blizu lica. Još sam na vagi je li mi žao da nije ušla ta lopta, vjerujem da bi se dogodilo nešto loše, netko bi išao skakati s tribine ili slično, a s druge strane, dao sam nekome do znanja... Ta tišina je ostala i danas mi je prva asocijacija na Hajduk ta prečka protiv Dinama. S Dinamom sam često gubio derbi, i to grdo.
Protiv Debrecena nismo imali šanse
- Razgovaram, recimo, s Mlinkom i sjeća se svake utakmice! Ja teško. Tatinih trenerskih se sjećam, Celtic je bio... uh!
Ćiro je bio dobar, njegove fore sam slušao od tate i onda opet kad je mene vodio, ali bio je užitak, zabavni treninzi, kao djeda sam ga gledao. Protiv Debrecena nije imao što, cijelu momčad su mu rasprodali.
Englezi treniraju lakše i manje nego mi
- Imao sam ponudu Rennesa, koji je bio zadnji, bez ijednoga boda, a ja sam mislio da mi dobro ide i da će mi se otvoriti. Hajdukovi su me čelnici pitali jesam li siguran, dobra je ponuda bila... Srećom, zadnji dan roka došla je ponuda Portsmoutha. Pitao sam Robija, Mornara, nahvalili su mi klub, a još su tada došli Andy Cole, Nwankwo Kanu, Sol Campbell te ja i Manuel Fernandes kao mladići za budućnost. Teška je bila prva godina privikavanja, a ktome je na toj poziciji lijevog veznog igrao ljubimac navijača Matty Taylor. Treninzi su deset puta lakši nego u Hrvatskoj i deset puta manje se trenira. Harry Redknapp volio je Hrvate i jednostavan nogomet. Njegova je filozofija bila 'Ti si lijevo krilo i moraš biti bolji od njihovog desnog beka. To je to'. Nisam puno igrao i iduće sezone u novinama sam pročitao da me neki klubovi žele i otišao sam pitati trenera bi li me pustio. Nisam tip koji kuca pitati zašto ne igram nego sam šutio i radio.
Defoe mi je prigovarao 'Idiote', ali bio je sjajan igrač
- David James je bio duhovit i odličan na golu, dvije godine nije imao ni jedan kiks. Poslije treninga sam po sat vremena ostajao pucati, samo Asmir Begović, ja i trener golmana, i nakon dva takva treninga dolazi James Asmiru i kaže mu da može ići, da će on ostati sa mnom. Hreidarson je bio lijevi bek i odmah mi je rekao 'Niko, ne brini, iza centra ne moraš'. Samo je išao gore-dolje. Kanu je bio najveći, bez konkurencije. Kost i koža, kriva koljena, ali recimo Campbell od 110 kila nije mu mogao doći ni blizu. Od njega sam milijun stvari pokupio i naučio. Defoe je bio fenomenalan za mene, veznog igrača, jer stalno je tražio prostor. Da, znao je prigovarati 'Idiote, kako me nisi vidio', jer je takav, ali milina je bila igrati s njim jer stalno je tražio loptu. Crouch mi je bio najugodnije iznenađenje jer je imao odličnu tehniku, koliko god izgledao nezgrapno. Zabijao je i volejčine i škaricama, na svakoj je utakmici najviše pretrčao jer gdje god bila lopta, on je morao biti dijagonalno. Andy Cole na treningu nije mogao promašiti!
Ma kakvo opijanje, slušao sam puno gore priče...
- Cugali smo puno manje nego što sam slušao priče. Ja sretan poslije utakmice, pobijedili smo, idemo van nitko neće!? Pa sam slušao priče kako u busu popiju puno piva, a ono izotonički napici! Morao sam se naviknuti na kavu jer im je sve bljutavo. Ali svi moji uzori pili su espresso, a niš', daj onda i meni. Stadion je bio star i primao je do 24.000 gledatelja, a svlačionice barake! Stiskali smo se unutra, cigla, hladni tuševi... Jednom dolazi netko na probu, ulazi s torbom, meni poznat. Vadi kopačke, na njima D10. Ja pitam suigrača Stefanovića jel' to onaj Denilson, koji je Turcima 'bicikle prodavao' na SP-u 2002., Stefanović mi kaže 'Koji Denilson?!' Da, bio je on, čudio sam se zašto je došao na probu, na treningu je pokazao da sve zna, ali Harry voli igru na dva dodira. I kad su ga dečki pitali za njega, zašto nije potpisao, Harry je odgovorio 'Ma, to je igrač za plažu.' I Thiago Motta je bio na probi, stolac su mu dovlačili jer nije bilo mjesta u svlačionici. Ali nije potpisao jer zbog teže ozljede koljena nisu bili sigurni koliko još može.
Tri sata pregovarao sam s Levyjem! Popustio je...
- U Tottenham me valjda Redknapp odveo, ne znam. Tri puta smo razgovarali, sva tri puta u dizalu u karanteni, i sva tri puta me pitao gdje živim!? Ali, da, Luka se tada bio ozlijedio i Harry mu je tražio zamjenu, pričali su da je htio Martina Petrova, ali on je tada imao 31 ili 32 godine pa je predsjednik rekao da bi radije nekog mlađeg. Ja sam htio ostati još godinu dana u Portsmouthu, ali već mi je i Engleske bilo dosta, htio sam u Španjolsku ili Italiju, ali tri sata sam pregovarao s Tottenhamovim predsjednikom Levyjem. Ja sam jedini sjedio sam s njim, opasan je pregovarač, ali nisam popuštao. Nije mu bilo jasno kako toliko znam matematiku, a ja završio MIOC, haha! No, bio je korektan, objasnio sam mu čega se odričem ako dođem i da je čast igrati za Tottenham, ali lijepo mi je i u Portsmouthu... Tada su Spursi prvi put ušli u Ligu prvaka, došli smo do četvrtfinala.
Ja se ozlijedio, ušao je Bale i ostalo je povijest...
- U prvoj sam sezoni u Tottenhamu bio standardan pa sam slomio i drugi gležanj, Gareth Bale je dobio priliku i ostalo je povijest, haha. London je predobar za nas koji volimo život. Moja najveća nogometna pogreška bila je odlazak u Kijev. A rekao sam, još dok sam bio u Dinamu, da neću nikad na istok. Kao što sam rekao i da nikad ne bih u Hajduk! Ja očito nikad ne smijem reći nikad. Mentalitet u Kijevu mi nije legao, nisam se mogao pomiriti s tim. Englezi ti vjeruju, profesionalac si i ako izađeš večer prije utakmice, saznat će se. U Kijevu smo pet dana tjedno živjeli zatvoreni u klupskom kampu. Na to se nisam prilagodio. Kao narod su pitomi, nisu agresivni ni zločesti i užasno me pogodio rat, znaš da su ti bivši suigrači ondje...
Kanu je utjecao na mene, a ludom Bartonu sam pričao o Tesli
- Kanu je na mene najviše utjecao, a Joey Barton bio je najpodcjenjeniji igrač. Odličan, samo kad ga 'prebaci', to se ne može opisati. Assou-Ekota nisam doživljavao kao čudaka, to je bila njegova furka. A Barton je doista "Dr. Jekyll i Mr. Hyde". Načitan je, može razgovarati o svemu, ali baš želi provocirati. Upisao je filozofiju, zabavna su bila putovanja kad on nekoga ulovi. Jednom smo razgovarali tko je izumio najbolje stvari, ja sam veličao Hrvata Nikolu Teslu, on neke Engleze, ali kad ga 'prebaci', bježi! Mene nikad nije imao na piku, imali smo dobar odnos. U Glasgowu je na jednom treningu 'poludio', čak sam ja došao treneru i rekao da zaustavi trening jer će Barton slomiti nekome nogu! Ali trener mi je odgovorio da voli kad igrači idu maksimalno. A Joey je poslije treninga otišao kod njega u ured i izgovorio mu svašta. Glasgow mi je najdraži grad, ima dušu, ljudi su predivni, bliski su nama, jedino su neopterećeni. Tamo sam potrgao prednji križni ligament, a već sam došao s puknutim kvadricepsom. Imao sam 32, 33 godine kad mi je 'otišlo' koljeno, htio sam odustati, ali odlučio sam pokušati dalje, u teretani sam i spavao, i onda ispadnemo u Europskoj ligi od Luksemburžana te sam sam sebi rekao 'Pa kaj uopće više igram, ispali smo od konobara'. Ubrzo sam, pred kraj te sezone, raskinuo ugovor.
Ne mogu shvatiti da nekoga ideš ubiti zbog kluba za koji navija, užas
- Dinamo - Hajduk mi je derbi broj jedan, nažalost, jer ovdje su tenzije među navijačima najveće. Ne mogu shvatiti tu mržnju, da se ideš ubiti, gađati... zbog utakmice, zbog kluba za koji netko navija. Ja Dinamo volim pa se neću tući s nekim jer ne voli Dinamo. Rangers - Celtic je nakon toga, ali utakmice su u 12 sati dok navijači još nisu nacugani, a ako i bude incidenata, to se dogodi jer piju zajedno cijeli dan pa se navečer potuku. Išla je Zrinka jednom sa mnom na gostujući derbi, još sam se pitao kako će ona na Celticov stadion, ali baš je htjela. I nitko ništa! Nešto viču s obje strane i to je to. I u Engleskoj osjetiš rivalstvo, ali neusporedivo s našim.
Od Turske se nisam oporavio mjesecima, zato sam se i ozlijedio
- Dugo se nisam oporavio od poraza od Turske na Euru 2008. na jedanaesterce, četiri-pet mjeseci. Nisam se mogao pomiriti da smo na taj način ispali, dugo sam o tome razmišljao, kakav trening, kakve pripreme... I na prijateljskoj utakmici u Austriji ode zglob! Zbog toga. U svlačionici su svi plakali, ja sam nakon trećeg piva počeo plakati. Bili smo uvjereni da idemo do kraja, u skupini smo pobijedili Njemačku i u polufinalu je čekala Njemačka. Da je Eduardo bio s nama, bila bi još drugačija priča. Vozio sam se na utakmicu kad sam čuo da je Taylor slomio Eduardu nogu, bio u nevjerici, zvao da provjerim je li istina... Odrasli smo skupa, jako drag dečko, i prve smo izlaske prošli skupa, baš imali poseban odnos. Pogotovo na terenu.
Spavao sam kod Modrića u hotelu, na zidu Totti...
- A kod Luke sam spavao kad smo bili na turneji po Dalmaciji kao pioniri i onda bismo spavali kod nekog iz protivničke ekipe. Ja sam spavao kod njega, još su bili u hotelu, posteri Tottija po zidu... Dinamo je bio bolji od Zadra, ali on je odskakao u Zadru. A kad je došao u Dinamo, nisam ga toliko gledao jer sam otišao u juniore. Čak sam u Tottenhamu bio dovoljno lud da sam se pobunio zbog njega, izjavio sam kako ne razumijem Levyja ako mu je dao riječ da će ga pustiti, zašto ga ne pušta. Nije Levyju bilo drago... Ma Levy za klub radi super, mi kao igrači ne možemo to shvatiti. Ali nikad nismo Luka i ja bili bliski, ne čujemo se. Dok sam s Ćorlukom bio od prvog dana, kod Lamze, on u dresu Bayerna. Ja sam takav, malo ljudi mi je uži krug.
Volio bih biti prvi trener
- Gušt mi je raditi s mladim igračima, u U19 reprezentaciji. Joe Šimunić mi je prijatelj, prošao sam puno, Žitnjak i Flego imaju iskustvo koje upijam, s Matom Bilićem sam frend, slažemo nešto... Volio bih jednog dana probati sam. Joe me nazvao nakon što je tata umro i odlučio sam pokušati. Ne zbog tate, iako nekad razmišljam kako bi on htio da sam trener, a nekad se ulovim da razmišljam kaj ja tu radim... Uživam, imam iskustva, mogu savjetovati mlade, malo njih će imati karijere kao što smo mi imali, od juniorske generacije jedan ili dvojica dođu do A reprezentacije. Nekome dam malo životnih savjeta.
Nemam ni jedan svoj dres
- Nemam kontakt s Redknappom, kao ni jedan svoj dres. Sumnjam da bih danas dobio ovacije i Torcide i BBB-a, puno mi Boysa to nikad neće oprostiti. Zrinkina najdraža predstava mi je "Tko pjeva, zlo ne misli". Najdraži gol u karijeri bio mu je Bugarskoj.
Utakmicu Hrvatske i Brazila u četvrtfinalu SP-a pamtit ću cijeli život, ne sjećam se kada sam se toliko derao i urlao! Prvi sam put na veliko natjecanje išao navijački. Da, zabio sam i ja Brazilu, ali to je bila prijateljska utakmica, ljudi su došli s plaže, mi smo bili nabrijani i gurnuo sam loptu u prazan gol. Ma kakav super gol! Isto kao i protiv Engleza: da, bio je neki udarac iz daljine, ali golman ju je imao u rukama i otišla mu je preko ruke.
Stadion ne treba nazvati po tati, moj gol Brazilu je bezveze
- Ne žalim što se nisam vratio u Dinamo. Petković je sad najbolji igrač, a puno ljudi zaslužuje da stadion nosi njihovo ime i ne treba nikoga isticati. Lokacija novog stadiona ne mora nužno biti Maksimir, predugo sve ovo traje.
- Idoli su mi bili Totti i Prosinečki, a najljepši osjećaj kad smo dobili Njemačku na Euru 2008. Najdraža knjiga mi je "Ubiti pticu rugalicu", zbog odnosa oca i kćeri. Klub u kojem sam htio igrati a nikad nisam je Roma. Snašao bih se u talijanskom nogometu. Bilo je nešto priče o Milanu, ali za to sam saznao deset godina kasnije. Portsmouth ne pratim toliko, samo pročitam kako stoje, u trećoj su ligi. Mogao sam imati veću karijeru, ali mogao sam je i uopće ne imati.
- Nogomet me ne zanima toliko da bih gledao sve. Dinamo je prejak, žao mi je da Hajduk nije konkurentniji. I u Ligi prvaka da je negdje bio hrabriji, možda... Ali Čačić je dobro rekao da su se fenomenalno pokazali, do zadnjega kola bili su 'živi'. Svaki dinamovac mora biti ponosan na rezultate - rekao je Kranjčar za Podcast inkubator.