Andrej Kramarić Azerbajdžanu je zabio drugi gol u trećem nastupu za Hrvatsku. “Načeo” je Azere, ali odmah se okrenuo Italiji. Već pet godina čeka na revanš s Italijom, zbog koje je plakao nakon poraza u finalu turnira u Slovačkoj 2009. s reprezentacijom do 17 godina.
- Igrali smo zaista sjajno, prošli smo skupinu sa Slovačkom, Češkom i Ukrajinom i u finalu nas je čekala Italija - prisjetio se tih dana Andrej Kramarić.
Vrućina je bila nesnosna, živa u hotelu pored stadiona pokazivala je blizu 40 stupnjeva. Baš kao u finalu Svjetskog prvenstva 1994., u kojem je Baggiova Italija išla na Romarijev Brazil. I kao prije 20 godina, igrači su jedva dočekali kraj utakmice. I onda su počeli penali. Ali niti jedna momčad nije mogla zabiti gol! Letjele su lopte pokraj i iznad gola, u stativu, prečku, u golmana... Za preciznost nije bilo snage u nogama.
- Mislim da smo ukupno izveli oko 20 penala. Ne pretjerujem. Umor je bio strašan, nevjerojatan - prisjetio se Andrej.
Tek u 11. seriji Italija je zabila, Hrvatska promašila, a Kramarić je briznuo u plač. Slaba utjeha bio mu je pokal za najboljeg igrača turnira. Osim njega, jedini Hrvat kojeg su proglasili najboljim igračem ovog turnira je Luka Modrić.
Kramarićevo ime odmah poslije te utakmice zapisao je i debelo podcrtao menadžer Petra Čecha. Pokušao ga je odmah “odvući” u Chelsea.
- Nakon te utakmice prvi put sam počeo čitati da me traže neki klubovi. Nisam previše obraćao pozornost, ali mislim da je tad sve počelo - kaže Andrej.
Taj turnir nikad nije zaboravio. Suza zbog Talijana prisjetio se odmah nakon Gradskog vrta.
Za Italiju su tad igrali Allesandro Florenzi i Mattia Destro. Njih dvojica Hrvatsku će dočekati 16. studenog u Milanu. Tad su bili bolji, no stiglo je Kramarićevo vrijeme...