Ovo će uništiti zagrebački sport, graknuli su svi sportski djelatnici kad su vidjeli Tomaševićev prijedlog proračuna za sport.
Smanjenje i rezovi svima smjer su kojim je gradonačelnik krenuo u obračun s bivšom gradskom vlasti i nenamjenskim trošenjem nekih klubova.
Ma i bez toga mnogi su slavni zagrebački klubovi već dugo amaterski. Dinamo je kategorija za sebe, PPD Zagreb opstaje pri dnu europske elite, u koju su se ove godine, nakon dugo vremena, vratile i rukometašice Lokomotive. Koje nemaju adekvatnu dvoranu, sve im najbolje igračice odlaze u Podravku i u Ligi prvakinja u četiri utakmice imaju četiri poraza uz gol razliku -42. Dakle, gube prosječno više od deset razlike.
I to je to. Ostali nisu ni blizu konkurentni u međunarodnim okvirima. Prošli vikend donio je tužan nastavak te priče. I nije to kraj nego samo jedan pokazatelj kamo nas je takva poltika dovela. Slaba ekonomija, nesposobni čelnici klubova i politika bez sluha i volje.
Vaterpolisti Mladosti upisali su najveći poraz u povijesti kluba. Ne, nitko se ne može sjetiti veće potopa od subotnji 24-7 protiv Novog Beograda. U tjednu u kojem se klub bavio novim predsjednikom, PR strategrijom i zabavljao javnost (i ljutio legende) promjenom grba, u bazenu je momčad valjda dotaknula dno.
Istovremeno je Cibona u ABA ligi gostovala u Podgorici. I glatko izgubila 97-84 od Studentskog centra. Što je druga momčad Budućnosti. Momčad u kojoj se razvijaju četvorica hrvatskih talenata. Mateo Drežnjak (23) zabio je 18 koševa uz sedam skokova, Tomislav Ivišić (19) zabio je osam, njegov brat blizanac Zvonimir dva, a ondje je i Boris Tišma (20).
U beogradskoj Megi, pak, blistaju Danko Branković (21) i Matej Rudan (21), tako da sportski direktor i v.d. izbornika Aco Petrović u potrazi za reprezentativcima više posla ima obilazeći klubove iz regije nego u derbiju hrvatske lige. Drugu momčad Budućnosti i klub koji drži menadžer Ražnatović i u njemu drži svoje igrače, a osnovao ga je tek 1998. godine.
Kao što su Split i Zadar učinili ranije, i Zagreb je zatvorio dotok novca, jedinog čovjeka koji je bio voljan ulagati u hrvatsku košarku potjerali smo u Ljubljanu i sad smo tu gdje jesmo. S jednako igrača u Euroligi koliko Srbija ima klubova i s reprezentacijom koja je u pretkvalifikacijama za EP.
Navijači na sve to nisu ravnodušni, pokazala je to Acina inicijativa za spas Cibone, u kojoj je prikupio oko pola milijuna eura, ali na utakmicama ih nema. Jer nemaju vjeru. Niti da će na njima vidjeti kvalitetnu košarku i vaterpolo, niti da će se zabaviti niti slaviti pobjedu. Niti da će Cibona i Mladost više tako uskoro biti europski relevantne.