Cijela priča je vrlo jednostavna i prokleto brutalna. Rezultati se traže po svaku cijenu, jer oni donose sponzore, a sponzori ono oko čega se sve i vrti - novac. U tom lancu nitko nije bitan, ni jedna cijena nije previsoka, ni ljudski život više nije prepreka.

Jer da jest, motocikli nikad ne bi jurili 350 km/h, niti bi IndyCar utrke izgledale kao što danas izgledaju.

Vapaji ljudi koji svakim danom nose glavu u torbi potpuno su marginalni u usporedbi s novcem, a sigurnosti na red dođe tek nakon dana poput jučerašnjeg kad se ugasi nečiji život.

I svi dušebrižnici sad se kunu kako će nešto promijeniti, kako po tko zna koji put moraju zaštititi te ljude, ali isto tako sve ostaje isto. Nažalsot, iz dana u dan sve i gore.

Jer, ako njihov motocikl juri 350 km/h, moj mora juriti barem nekoliko kilometara brže. Cijena? Potpuno je nebitna na tom putu. Mora biti brži, makar motocikl bio lakši, opasniji za voziti ili što sve već ne izmišljaju u utrci za rezultatom.

Marco Simoncelli posljednji je u nizu žrtava te luđačke utrke za uspjehom i novcem. Uostalom, još donedavno najjača klasa bila je do 500 ccm. No, to nije bilo dovoljno brzo. Trebalo je otići korak dalje, dodatno pojačati motore, jer ipak je zanimljivije gledati da voze 350 km/h nego nekih tamo 320... A ti moj Marco tome se ili prilagodi ili se bavi nečim drugim.

Hoće li ovo išta promijieniti? Ne, nema šanse. Nekoliko dana će brujati i nakon toga sve po starom, u utrku za novcem. A Simoncellija će biti sve više i više. Ali koga to još briga?!