Ta noć ionako bi bila pošteno zalivena maliganima, ali Martinje je dobilo i lijep “poguranac” iz Istanula. I eto ti euforije. Alkoholne, nogometne, dočekane nakon tri i pol godine obojanih uglavnom sivim nijansama.

A dok je nacija slavila pobjedu, pojedinci su blistali od sreće iz ekonomskih razloga. To što Hrvatska ide na Euro važno je iz sportskih razloga, ali istanbulskih 3-0 otvorit će i radna mjesta, donijeti zaradu pojedincima, kroz njih i državi. Točit će se više piva, prodat će se više televizora, dresova, kafići će bolje raditi, u konačnici - i novine će se bolje prodavati nego da nas nema tamo.

I sve u hrvatskom nogometu odjednom izgleda ljepše, pozitivnije i vedrije. No priča ima i drugu stranu. Mračnu, tužnu, gotovo tragičnu. Jer dok je Ćorluka radio budalu od onog turskog beka, negdje ispred televizora sjedili su puno nesretniji nogometaši. Prvoligaški igrači, koji u nogomet ulažu cijeloga sebe. A zauzvrat ne dobiju više ništa. Plaće nema mjesecima.

- Ajde, gdje su sad svi oni pretendenti na HNS?! - bahato je govorio Vlatko Marković nakon Istanbula.

A u tim trenucima nogometaš Karlovca Adis Stambolija razmišljao je gdje će živjeti. Izbacili su ga iz stana kao psa, bez plaće, bez obzira i srama. I u Šibeniku se događa nešto slično. Ondje prvoligaški igrači rasprodaju stvari da bi preživjeli, kaže Schildenfeld. A Bilić Boysi će, s druge strane, zaraditi veliku lovu samo za plasman na Euro. Dok budu brojali tu lovu, hoće li se netko od njih sjetiti i Stambolije?