Najbolji igrači, oni za koje ste spremni platiti ulaznicu koliko god treba - u svakom slučaju više od jedne kune - obično su, ko za vraga, malo na svoju ruku. Primjera je koliko vam drago.

Od Štefa Lamze do Bake Sliškovića, Roberta Prosinečkog ili današnjeg kralja beskonačnog driblanja i barjaktara dobrog provoda Sammira, za svakog  je vrijedilo otprilike isto: “Svaki najbolji igrač poseban je na svoj način, baš kao što je svaki loš igrač jednako loš - ništa ne zna.”

Sammir, svi će vam to reći, jako je dobar dečko. Oni koji ga bolje poznaju kunu se da je momak puno puta namjeravao ostati doma i ne zaružiti, al’ bi ga društvo na kraju uvijek uspijevalo nagovoriti da “zbriše”.

U njegovo vrijeme Lamzu nije trebalo nagovarati. Zbrisao bi on sam.

- Na dan utakmice protiv Barcelone 1961. otvorio sam bocu Bacardija s kompanjonom kod mene, u Folnegovićevom naselju - ispričao mi je Lamza nedavno pa nastavio:  

- Počeli smo piti i pretjerali, ubrzo nije ostalo ništa. Nastavili smo s konjakom i par sati kasnije došao sam na utakmicu u veselom stanju. Srećom, naš doktor snimio je situaciju pa me uvalio u kadu s hladnom vodom. Nekako sam došao k sebi. Počne utakmica i bogme: ja najbolji! 

U analima stoji da je Stjepan Lamza bio igrač utakmice protiv Barcelone (2-2), zabio je oba. Danas živi na Pešćenici. Znamo se, ponekad popijemo piće u BiM-u. I moram priznati, toliko godina kasnije, još uvijek je poseban na svoj način. Da ga samo čujete, za njegove priče uvijek bih platio kartu.