Vidio sam status Marija Kelentrića na Facebooku, potom popio kavu s Kalebom i složili smo se da je to predobra priča, holivudska. Amerikanci bi za takvu već snimili igrani i dokumentarni film. Bili su na dnu i došli do vrha, zato i piše na knjizi "od ponora do svjetskog trona", kaže nam publicist i novinar Sanjin Španović, autor knjige "Uvijek ćemo imati Portugal".
Prije 20 godina, 2. ožujka 2003. godine, hrvatski rukometaši i skoro pa anonimni Lino Červar šokirali su rukometni svijet. Godinu dana ranije bili su zadnji na Europskom prvenstvu pa postali svjetski prvaci i olimpijski u 18 mjeseci. To je ono što svi znamo, a što ne znamo, mnoge detalje i neispričane priče, Španović donosi u knjizi.
- Knjiga će izaći u ožujku, dovršavam je. Radio sam i biografiju Velimira Zajeca, ali nije isto. Usporedio bih to s nogometom i futsalom, slično je. Radim na njoj od rujna i razgovarao sam sa svim igračima izuzev Davora Dominikovića, koji to nije želio. Najviše me iznenadio Balić, mislio sam da neće biti tako otvoren, ali priznao mi je da je to samo zbog knjige. S Červarom sam jako dugo razgovarao, očekivao sam da mi neće puno toga otkriti, ali on se otvorio i bio vrlo iskren - govori Španović.
- Najdraži mi je bio razgovor s Džombom i Sulićem, jedan drugog podsjećali su na stvari za koje nisu ni znali da ih se sjećaju. Samo je bilo potrebno zagrebati. A Kaleb je prava enciklopedija, taj se stvarno svega sjeća. Puno sam vremena posvetio analizi njihovih socijalnih vještina, ali rekao bih da su jednostavno gurali jedni druge. Pa Zrnić je bio drugo najbolje desno krilo na svijeta, ali problem mu je bio što je ispred njega bilo prvo najbolje - Džomba. No jedan bez drugog ne bi funkcionirali.