Sutra vam se tu na Velesajmu igra turnir. Pa, prijavite se, malo da vidite kakvi ste, rekao je trener.
- Hm, napokon - pomislio sam - evo, sad će me svi upoznati - siguran sam. Iako tenis nisam igrao ni približno koliko su ga igrali današnji velikani, trenirao sam onako, rekreativno, dvaput tjedno. No, bilo mi je 14 i, naravno, bio sam najbolji, najpametniji i samo je bilo pitanje vremena kad ću istrčati na centralni teren Wimbledona. Prijavio sam se, dakle, na taj turnir, u osam ujutro došao sam tramvajem do Velesajma, nisam poznavao nikoga, bio sam strano tijelo. Svi s velikim torbama, a ja, rekreativac, s nekim starim reketom, već napuklim od bacanja nakon izgubljenih poena (ipak sam odrastao na mečevima Gorana Ivaniševića).
I saznam ja, u prvom kolu igram s nekim Karlovićem. Nemam pojma tko je taj, ali ne zna ni on kakav je moj forhend. A tek servis. Pogledam onaj ždrijeb na zidu, da vidim s kim sve moram igrati do finala. Nikad nisam ni za koga čuo...
- Ti igraš s Karlovićem - prekine me netko.
- Ne, on sa mnom - našalim se i nastavim gledati u zid.
- Haha, sretno. Meni je drago da sam ga izbjegao. To ti je onaj visoki, ima odličan servis. Pa, viši je od tebe za pol metra, kako ćeš ga dobit - smije se dečko, ali nisam se zabrinuo. Vjerojatno je spor, ako je tako visok, mislim si, a i to su one fore "ajmo malo z..... ovog novog"... A i kad sam napokon saznao tko je, zapravo, on, nisam napunio gaće, pa ljudi, on ima 12 godina, ne mogu izgubit od klinca! Je, ima u njemu 195, ali je - klinac!
I čekao sam do pet popodne da krenem po svoju prvu pobjedu, bilo je hladno, siječanj 1992., štedjelo se na grijanju. Onako smrznut istrčao sam do mreže, s druge strane Karlović, sa strane se svi stisnuli u publici i gledaju to čudo. Teta Dragica, koju sam tada prvi put vidio, alfa i omega tadašnjeg hrvatskog tenisa, koja je odgojila generacije i generacije mladih tenisača, nas je upoznala, pitala tko će prvi servirati.
- Neka on prvi - kažem, siguran da ću prvi doći do devet gemova, koliko je trebalo osvojiti za pobjedu. I tad je krenulo buđenje... Prvi servis - bum. Nisam se pomaknuo! Drugi - bum, čak sam pogledao i u krivu stranu. Treći, ma, sada ću ti ga vratit. Bum, u ćošak! I tako do 9-0! Uzeo sam tri, četiri poena, i to zato jer je napravio nekoliko dvostrukih. A ja vratio dva servisa. Ponizio me, bacio sam reket, onako, kao Goran.
- To ti je zadnji put, kakve su to gluposti. Radije se bavi tenisom, nego da bacaš reket. Vidiš Ivu, kako on igra - ljutila se na mene teta Dragica, a ja sam se ispričao zbog reketa, ali i dobacio:
- U redu, ali kako ovaj može igrati s nama, to nije fair. Čekam tu od osam ujutro i baš sam se naigrao. Kakva nepravda!
Drugi sam meč dobio, ali nisam prošao dalje, te noći baš i nisam spavao. Kakav sam neznalica ispao! I kladim se da će i taj Karlović uskoro odustati od tenisa.
Ivin servis pomogao mi je da se prestanem sramotiti. Ali, svaki put kad ga vidim kako servisom živcira Federera, nasmijem se i pomislim:
- Znam, Rogere kako se osjećaš. Ali ja sam mu uzeo tri poena, možda i nisam bio tako loš...