Kristijanu Kahlini, golmanu Gorice, utakmica u Splitu bila je, pazite sad, 68. u nizu da je na mjestu prvog golmana. Dvije pune sezone Kristijan nije bio ozlijeđen niti su ga treneri micali s gola. Podatak je to kojim se malo koji golman može pohvaliti. 

- Da, nisam čuo da je još netko toliko utakmica u nizu imao - počeo je Kahlina.

Ova posljednja, na Poljudu, bit će mu posebno draga jer je pobijedio Hajduk. 

- A dinamovac sam. Uostalom, igrao sam u Dinamu, prošao sam sve uzraste, pionire, kadete, juniore... Nisam uvijek bio prvi golman, imao sam vrlo jaku konkurenciju. Generacija 1992./1993. golmana u Dinamu bila je izuzetno kvalitetna. Simon Sluga, Oliver Zelenika, moj najbolji kolega Dominik Picak i ja istodobno smo bili u klubu. No,  juniorski staž završio sam kao prvi golman i član U-19 hrvatske reprezentacije. U sezoni 2008./2009. nastupio sam za pet momčadi Dinama (kadeti 1, kadeti 2, juniori 1, juniori 2 i seniori) i svi su te sezone osvojili naslov prvaka!

Na Poljudu je bio sjajan, branio je vrlo sigurno i omogućio Gorici pobjedu. Nažalost, neće je pamtiti samo po pobjedi već i po nesportskom i brutalnom udarcu Saida. Naime, Kristijan je išao smirivati uzavrelu situaciju i posve nedužan postao meta Saidove glave. Ganac ga je udario glavom u nos i zaradio crveni karton.

- Udarac je bio strašno jak, u prvom trenutku sam čuo "kvrc" u nosu, mislio sam da mi je okrenuo nos, da mi ga je slomio. Kad je došao doktor, odmah sam ga pitao: "Je li mi ravan nos? Je li se okrenuo?". Srećom, pogodio me gore, gdje je čvršći nos - ispričao je Kahlina i nastavio:

- Ne znam što mu je to trebalo. Išao sam smirivati situaciju, nisam mu ništa prigovorio. Uostalom, sudac je bio jako blizu i čuo bi da sam bilo što rekao. Samo sam odvlačio suigrača jer nam u tom trenutku nije trebala nikakva svađa. Said se okrenuo i udario me. 

Je li vam se nakon utakmice Said ispričao?

- Nije. Nisam ga ni vidio.

A netko iz Hajduka?

- Jest, prišao mi je Josip Juranović, mi smo prijatelji iz kvarta, iz Dubrave. Pitao me je li sve u redu, je li što slomljeno... Zvao me i nakon utakmice da pita imam li kakve posljedice...

Zamjerati li što Saidu?

- Ne zamjeram. Nije mi ništa, pa mu ne zamjeram. Da mi je slomio nos i da sam zbog toga morao propustiti nekoliko utakmica, onda bih mu itekako zamjerao. Ovako, bilo pa prošlo. Bogu hvala, nije ništa slomljeno. Uostalom, tim udarcem nam je pomogao, dobio je crveni karton i ostavio svoju momčad s igračem manje...

Nakon utakmice bila je velika fešta, prvo u svlačionici, gdje se pjevalo "Hoćemo titulu", do one autobusne.

- Ma put za Goricu nam je preletio jer smo se zaista dobro zabavljali. Cijelim putem smo pjevali, veselili se... Ne pobjeđuje se svaki dan Hajduk na Poljudu. 

Koje ste pjesme pjevali, obzirom da u momčadi ima Gruzijaca, Poljaka, Nigerijaca, Rumunja, Armenaca, Uganđana...

- Ma hrvatske pjesme, držimo hrvatski štih, slušali smo naše pjesme. Neka uče, bolje je za njih. Dečki su vrlo dobri, pokušavaju učiti jezik i zaista im dobro ide. Naučili su one nogometne osnove, "dodaj", "povratna", "pusti"... 

Kahlina je počeo braniti u Šukerovoj akademiji 2002., a prvi trener bio mu je Alen Dautbegović. Golmanski gen pokupio je od djeda, koji je također bio golman, dok je brati Danijel vezni igrač, igra za Ponikve. U seniorski nogomet u Dinamu uveo ga je Kruno Jurčić, u utakmici protiv Zagorca, i time ga nagradio za silan trud i zalaganje na treninzima. 

- Bio mi je to prvi nastup za seniore, ali to je bila nagrada, nisam s njima ostao nego sam nakon toga i dalje bio junior. No, u ljeto 2010. godine Velimir Zajec me pozvao da se priključim prvoj momčadi, a s njima sam ostao i nakon dolaska Vahida Halilhodžića i nekoliko puta bio sam prva rezerva. Ponudili su mi da do kraja sezone igram za juniore, ali nisam to prihvatio jer sam smatrao da sam spreman za seniorski nogomet. Marin Skender, koji je tada bio u Dinamu, mi je pomogao da nađem novi klub i početkom 2011. otišao sam u drugu ligu, u Vinogradar. Vahid Halilhodžić mi je na odlasku iz Dinama zahvalio i pohvalio moj rad te mi obećao preporuku ako će mi ikada zatrebati.

Nakon što je napustio Dinamo i otišao u Vinograda, stigao mu je opet poziv iz Dinama. Pozvan je na poznati juniorski turnir "Blue star" u Zurichu. Dinamo je u žestokoj konkurenciji (Porto, Zürich, Grasshopper, Boca Juniors, Napoli, Salzburg...) osvojio 3. mjesto, a Kahlina je briljirao! Primio je samo dva gola, u polufinalu protiv Porta, i proglašen je najboljim golmanom. 

- Nagradu sam posvetio Alenu Dautbegoviću.

I dok svi napadaju Hajduk zbog poraza, Kahlina je našao riječi utjehe.Odnosno, smatra da nije sve baš tako crno.

- Nisu odigrali tako lošu utakmicu kao što svi pričaju. Prvo, teren je očajan, ono je oranica i tamo je nemoguće igrati. A tko prati nogomet zna da nije za isti stil igre za isti teren. Za momčad koja kontinuirano napada, onakav teren nije saveznik. Za onu koja se brani, kao mi, bio je ok, jer je Hajduk ostavljao puno prostora iza leđa. Ako ćemo biti realni, teren im nije omogućavao da budu još bolji. To je istina. 

Jest. Kao što je istina da je Kristijan posao na Poljudu odradio sjajno. Dečko koji je ove sezone prvi put iskusio prvoligaški nogomet zaustavio je Hajduk i izazvao pravi potres u tom klubu. I kako u tim situacijama kaže narod, dok se jedan veseli, drugi tuguje. U Kahlininom smislu to je doista tako. Dva dečka iz Dubrave, dva prijatelja iz djetinjstva. Juranović i Kahlina. Jedan proživljava najljepše trenutke karijere, drugi vjerojatno najteže...