Zabio je svega deset golova za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ali odveo nas je na dva velika natjecanja. Alen Bokšić ovaj utorak slavi 50. rođendan.
Donio je Hajduku posljednji kup bivše države postigavši pobjednički gol Crvenoj zvezdi u finalu u Beogradu. Potom je otišao u Marseille iako je, tvrdi, mogao i na Maksimir.
- U ljeto 1991. godine trebao sam prijeći u Dinamo. Tada se nije znalo hoće li se igrati jugoslavenska liga, Velimir Zajec je vodio sportsku politiku Dinama, a "modri" su godinu ranije bili drugi iza Crvene Zvezde koja je bila prvak Europe. I došla je ideja da se u Hrvatskoj napravi klub koji će parirati Zvezdi. U Dinamu su već bili Boban, Šuker, Panadić, trebali smo doći Jarni i ja, ali je sve propalo. Nije se više igrala jugoslavenska liga pa sam ja išao put Marseillea - rekao je jednom prilikom.
Tamo je bio najbolji strijelac i najbolji strani igrač francuske lige u sezoni 1992/93. u kojoj je osvojio i francusko prvenstvo koje mu je oduzeto jer su šefovi kluba podmićivali njihova suparnika, a nedugo potom osvojio je naslov prvaka Europe. Sve to donijelo mu je visoko četvrto mjesto u izboru za Zlatnu loptu.
- Bila je to sjajna momčad, a imali smo najboljeg predsjednika na svijetu. On bi nam kupio utakmicu, a mi bismo onda za nju dobili premije, haha. Na kraju je on bio kažnjen, a mi svi igrači smo tu profitirali. Bio sam mlad i spreman, po dolasku u Marseille igrao uz Rudija Völlera . On je već bio u godinama, nije mu više bilo do dokazivanja, niti je bio sebičan, već je puštao mene da zabijem što više. Puno mi je pomoglo to razdoblje igranje uz njega - izjavio je Bokšić.
Bio je među najplaćenijim igračima Italije kad je prešao u Lazio, a poslije i u Engleskoj u Middlesbroughu, pri kraju karijere.
Na Euru 1996. izašao je zbog ozljede već u prvoj utakmici protiv Turske, gdje ga je zamijenio kasniji strijelac Goran Vlaović. Srušio je Ukrajinu u dodatnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1998. na koje nije išao zbog teške ozljede koljena. Srušio je i Belgiju i odveo nas na Mundijal u Japan 2002., kad je debitirao na SP-u i jedini od senatora odigrao sve tri utakmice. Umirovio se godinu poslije.
- Ta ozljeda obilježila je moju karijeru. Rekao bih da sam tada i prestao igrati pravi nogomet. Sve ono kasnije bilo je poluigranje, mučenje sebe, suigrača i navijača. Mislim da mi se ta ozljeda dogodila u najgorem trenutku, bio sam u najboljim godinama, tada sam stigao u igračku i ljudsku zrelost, tek tada sam stigao na vrhunski nivo - rekao je Bokšić za Večernji list i dodao:
- Sigurno mi nije bilo kao igračima na terenu, ja sam bio sa strane, bio sam u svojevrsnom šoku. Nije mi bilo jasno što se dogodilo, kako je Thuram zabio dva gola, pogotovo jedan lijevom nogom s 20 metara. Ali valjda je tako trebalo biti, sve je to sudbina, život nogometaša. Ali, sigurno je onima koji su igrali tu utakmicu bilo puno teže nego meni.
Nakon karijere vratio se u Hajduk, gdje je ušao u klub s Igorom Štimcem, Slavenom Bilićem i Aljošom Asanovićem, uložio novac pa otišao nakon propasti Štimčeve kladionice. Ipak, Igor ga je zvao da mu se pridruži u stručni stožer reprezentacije kad je 2012. postao izbornik. Ali smijenjeni su u završnici kvalifikacija za SP u Brazilu.
- Doživio sam to kao oslobođenje. Prestali su razni komentari, svakakva pametovanja, stvarno mi to nije teško palo. Ma kao da sam izašao iz zatvora. Neću zaboraviti utakmicu u Maksimiru, igramo protiv Makedonije, stadion je poluprazan, ja s igračima izlazim na zagrijavanje, a neki mi majmun s tribina pet puta psuje majku. Ma takvi su ljuti na svakoga; na Mamića, na loše stanje u državi, na sve. Shvatio sam da mi to ne treba, da ne želim biti dio toga, pa neka takvi nađu nekoga drugoga i njima psuju majku - rekao je Bokšić.
Bivšeg suigrača u reprezentaciji Davora Šukera podržava na čelu HNS-a.
- Njega jako volim i ne mogu biti protiv Davora. Ne zanima me je li dobar ili loš predsjednik Saveza, vidim ga kao nogometaša, želim tu njegovu sliku imati u svojoj glavi. A je li mogao više kao predsjednika HNS-a ili ne, možda i ne ovisi samo o njemu. Već i o politici, stanju u društvu, djelatnicima u našim klubovima. Ali ja Davora volim - tvrdi Boka, koji na politku vođenja Hajduka danas ne gleda blagonaklono:
- Ma super je ta priča o narodnom klubu, dobro to zvuči, kvalitetna je to ideja, ali ljudi ne slušaju sve do samoga kraja. Kao to je princip po kojem djeluju Real Madrid ili Barcelona. Ma nije istina! Kad se kandidirate za predsjednika Reala ili Barcelone, odmah morate dati nekakvu novčanu garanciju, a u Hajduku se predsjednik bira javnim natječajem. Hej, javnim natječajem? Pa za to nikada nisam čuo...