Bio je moj prijatelj, kum, pa i više od toga. Evo, stvarno ne znam koje bih riječi upotrijebio. Otišao je prerano. Svatko bi poželio takvu smrt, ali kada dođe, svima nama koji ostajemo iza njega vrlo je teško. Plačem već danima, evo ni sad, gledajući Knjigu žalosti, ne mogu zauzdati suze. Cijela ova knjiga ne bi bila dovoljna da ispriča sve što smo zajedno prošli. Volim razmišljati da je otišao onako kako bismo svi voljeli, 'iz tenisica', napisao je Božidar Jović u knjizi žalosti za pokojnog kuma
O Zlatku Saračeviću, kažu suigrači, možete napisati roman. Uglavnom, bila bi to genijalna komedija. S banjolučkim smislom za humor nasmijavao je i dizao atmosferu kad je bilo najpotrebnije. I tako iz turnira u turnir.
POGLEDAJTE VIDEO: Saračev ispraćaj u Koprivnici
- Sjećam se kad smo došli na Olimpijske igre u Atlantu 1996., nešto smo petljali oko sobe, pa smo u sobu unijeli posebne aparate za sladoled. Kako smo došli među prvima, odmah smo si iz drugih apartmana uzeli krevete koji nam odgovaraju. Tad je nastala pomutnja - rekao je Božo Jović.
Atlanta je bila prva zlatna olimpijska medalja za Hrvatsku. Prva! I zato je svima nama vjerojatno i najdraža. A Sarač, Jović i Neno Kljajić bili su lideri te momčadi. Irfan Smajlagić i Patrik Ćavar završili su u All-Star momčadi olimpijskog turnira, a Božo Jović u finalu protiv Švedske zabio je šest golova. Anegdota je “milijun”.
- Vladimir Jelčić zapalio je cigaretu, a pušenje je bilo strogo zabranjeno. Senzori su se javili, stigli su vatrogasci. Rekli su nam da ćemo drugi put morati platiti ako se takvo što dogodi – sjeća se Jović.
Jovićevi i Saračevi roditelji zajedno su odrasli, Božin je otac bio vaterpolist, a Saračev, Hamdija, rukometaš. Uostalom, upravo su ga i zbog oca zvali Hamšo.
- Bili smo veliki prijatelji, sjećam se da sam dolazio u banjolučki Borac, a on je odlazio u Medveščak. No bili smo vrlo bliski. Bio je veliki fajter, nije htio izgubiti. Malo je takvih pobjednika i zato je bio velik čovjek. Živio je za tu olimpijsku medalju u Atlanti, podredio se tome. Bila je to prva zlatna medalja za samostalnu Hrvatsku, i najveći uspjeh generacije - rekao je Jović.
Malo je poznato da su se uoči Olimpijskih igara, na prijateljskim utakmica, naši rukometaši potukli protiv Alžira. U 55. minuti nastala je opća tučnjava. Naši su bili ljutiti od dugih priprema, još su gubili od Alžira i jednostavno su “pukli”. Nasreću, tu je bio Sarač, dobri duh reprezentacije koji bi vratio atmosferu.
- Da, bio je dobri duh, uvijek bi podizao atmosferu. Nakon što su mi javili prijatelji, prva pomisao bila je da Zlatko sigurno nije umro. Nisam mogao ni riječi reći u slušalicu. Svi mi igrači iz te zlatne generacije, koji smo osvojili olimpijsko zlato u Atlanti, cijelu smo noć razgovarali na telefon. Nismo mogli doći sebi, ne mogu opisati kakav je tajac bio. Ali svi smo u isti glas rekli kako ne možemo prihvatiti to da je Zlatko otišao - rekao je Patrik Ćavar.
Legendarni golman Mirko Bašić bio je veliki Saračev prijatelj. Uostalom, igrali su zajedno u Francuskoj, a u reprezentaciji su bili cimeri.
- Moja supruga bila je kuma njegovoj kćeri. Sjećam se da sam ga na Europskom prvenstvu u Italiji ošišao na ćelavo. Nosio je ‘fudbalerku’, gore je bio ćelav, a sa strane je visjela kosa. Htio me ‘ubiti’, ali je ostavio i poslije više nikad nije mijenjao frizuru - rekao je Bašić, koji je nakon Saračeve smrti primio mnogo poziva, a zvao ga je i nekad jedan od najboljih golmana svijeta, Rus Andrej Lavrov.
- Bio je u šoku, pita me je li moguće da je to istina, bili smo svi veliki prijatelji - rekao je Bašić.
Nažalost, istina je. Sarača će pokopati u četvrtak u 15 sati na Mirogoju.