Čovjekova saznanja o sreći vrlo su ograničena. Naime, sretan možeš biti nekoliko trenutaka, sretan možeš biti u hipu, kratko i nepromišljeno, ali nikako i nikada cijeli dan ili cijeli život. Igre na sreću, bacanje kocke i kartanje, a u određenoj mjeri i sportske igre s loptom, umjetni su način stvaranja tog trenutka i hipa. Sretan si, recimo, kad nekim čudom iz poraza pređeš u pobjedu. Sretni su bili Talijani u osmoj minuti nadoknade izgubljenog vremena, kada je njihov igrač uputio onaj savršeno odigrani završni šut, koji završava u mreži hrvatskog gola. Njihov ushit bio je potpun i trenutan, kakav je bio i očaj njihovih protivnika. Već će se, međutim, nekoliko trenutaka kasnije, nakon pola sata, sat ili dva, i posljednji od jedanaest talijanskih igrača na igralištu, i šezdesetak milijuna Talijana na njihovu poluotoku, rastrijezniti od sreće i vratiti u normalno, svakodnevno stanje. Pa će sreća za njihovo dobro nestati. Kada bi ona, ne daj Bože, bila trajno stanje, za sve bi sretnike to bilo loše. Talijanski bi nogometaši sljedeću utakmicu izgubili s desetak golova razlike - jer sreća nije dobar motivator, niti ona čovjeka čini vještijim i pametnijim u onome što radi, nego sve suprotno - a šezdesetak milijuna njihovih sugrađana ozbiljno bi postradalo pošto bi takvi sretni bili posve nepogodni za svakodnevni život.

Sreća u nogometu je poput sreće na ruletu. Postoje ljudi kojima je tako dugo sklona da povjeruju kako im je ona bezuvjetno naklonjena, ili kako u toj sreći ima neke njihove zasluge. Ne shvaćaju da prevelika frekvencija sretnih trenutaka vodi ravno u nesreću. Hrvatski nogometaši imali su ogromne sreće na svjetskim prvenstvima u Rusiji i u Kataru. Nema mudrosti ni vještine u jedanaestercima koji odlučuju pobjednika, kao što mudrosti ni vještine nema ni u pokeru. I kao što mudrosti i vještine nema ni u tom savršeno odigranom udarcu desnom nogom. Naime, koliko god igrač cijele svoje karijere trenirao za taj jedan životni šut u osmoj minuti nadoknade neke za njegovu ekipu relativno važne utakmice na Europskom prvenstvu, on će ga u tom trenutku upravo tako izvesti samo ukoliko bude imao sreće.

Ali kako nogomet nije puka kartaška igra, rulet, loto ni lutrija, postoje neke racionalne i praktične pretpostavke za trenutak sreće. Postoje u nogometu događaji koji nisu ovisili o sreći. S talijanske strane ti događaji su sljedeći: u prvom kolu uspjeli su preokrenuti utakmicu s vazda neugodnom Albanijom i iz poraza, protivno sreći, stići do pobjede; zatim su od mnogo jače Španjolske izgubili s golom razlike, da bi u utakmicu s Hrvatskom ušli kao vjerojatni prolaznici u sljedeći krug natjecanja. Dovoljan im je bio neriješen rezultat, a čak i s porazom bi vjerojatno, kao jedna od rezultatom povlaštenih trećeplasiranih ekipa u grupi, išli dalje. Dakle, Talijanima je, manje ili više, sreća dolazila na sigurno.

Hrvatske je nogometaše, pak, Španjolska u prvom kolu pregazila kao plitak potok, dok su u drugom izvukli neriješeno s Albanijom. U toj utakmici, da su imali više sreće, pa da Albanci nisu pred kraj pogodili, mogli su možda i pobijediti. Ali da su imali manje sreće, od Albanije mogli su glatko izgubiti. U utakmici dvije podjednako jake ili slabe ekipe, neriješen rezultat na kraju je sasvim očekivan. (Ili, kako bi to rekli teolozi nogometa - zaslužen.) I onda je naišla treća utakmica, koju su Talijani odigrali slabo, jer su podsvjesno računali da im odgovara već i rezultat s kojim utakmica počinje. Pa zašto onda i da igraju?

Hrvatima je, pak, bila potrebna pobjeda. A ono što ih je najprije vodilo k njoj bilo je sjećanje da su u ovakvim utakmicama već pobjeđivali, recimo u Rusiji i u Kataru, i da su pritom pobjeđivali bolje od sebe. Riječ je o kockarskome osjećaju, o samopouzdanju sretnika ili vječnih dobitnika, koje u nogometu bolje funkcionira nego u pokeru ili u životu, pogotovu kada se stekne u ljudima koji inače dobro vladaju potrebnim vještinama. A hrvatski nogometni reprezentativci doista dobro vladaju potrebnim vještinama, i tu nikakvog spora nema. Ovaj put nisu, međutim, imali sreće. I to je zapravo sve. Ništa više.

Njih nakon utakmice, međutim, hvata očaj. Jedanaestoricu s igrališta, njihovog voditelja (izbornika) i oko tri i pol milijuna njihovih sunarodnika. Međutim, kako su prethodno povjerovali da im sreća nije bila darivana, nego da je u Rusiji i u Kataru sreća bila isključivo stvar njihovih umijeća i vještina, tako ni sad ne mogu prihvatiti da nisu imali sreće, nego im je kriv sudac. U okrivljivanju suca nastupaju do kraja iracionalno, te tonu u metafizički i vjerski fatalizam, pa okrivljuju - vrijeme. Kažu da je sudac, inače Nizozemac po narodnosti, bezrazložno produžio utakmicu za čak osam minuta.

Čak i kada bi bilo tako, kako je taj čovjek mogao znati - a nije Pitija, nije Kronos, ni Zeus, niti je gospodar vremena i posljednjih trenutaka u vremenu - da će pri samom isteku osme minute Talijan uputiti savršen šut, koji nitko više nije mogao obraniti? Nogometna igra, naime, ima svoj ritam i svoju dramaturgiju, a ta je dramaturgija bila takva, utakmica se u posljednjih desetak minuta razvijala tako, da je bilo i dramaturški logičnije i na svaki način vjerojatnije da Hrvati zabiju za 2:0, nego da Talijani izjednače. Međutim, kako se, ipak, dogodilo obrnuto, Hrvati umjesto da se žale na zlu sreću, gnjeve se nad nepravdom. Gdje je on vidio tih osam minuta koje je tobože trebalo nadoknađivati, pita se bivši hrvatski nogometni sudac i bivši HRT-ov procjenitelj sudačkih odluka? Isto se pitaju na HRT-ovom programu, sve uz psovke na Europu i na tu vječnu protuhrvatsku nepravdu, nakon utakmice pitaju navijači u crvenobijelim dresovima, jedva sričući riječi hrvatskog jezika, a za njima stižu tek propupale adolescentice, u istim takvim dresovima, snimljene po trgovima hrvatskih gradova. Te mutnooke lolite, niskih čela, slabe artikulacije i sumnjivog poznavanja nogometnih pravila, što nam ih Marija Nemčić nudi kao konačni dokaz o prevari i potvori Hrvatske i svega što je hrvatsko, u mikrofon viču: osam minuta, osam minuta!

Naime, da, nikakve nadoknade vremena da nije bilo, Hrvatska bi pobijedila i igrala bi sa Švicarcima u sljedećem krugu natjecanja. Ali ako već nadoknade treba biti, a običaj je takav i takvo je pravilo igre, na sucu je da procijeni koliko je vremena od devedeset minuta utakmice izgubljeno ili ukradeno. U toj se procjeni on ne služi egzaktnim sredstvima ni satovima, niti je dužan polagati račune o minutama koje nadoknađuje. Vrijeme je podložno čovjekovu subjektivnom doživljaju, a upravo su nogometne utakmice savršen laboratorij za proučavanje subjektivnog doživljaja vremena i njegova protoka. Osim što se nizozemskom sucu izgubljeno vrijeme oteglo u brojnim izmjenama igrača i u bezbrojnim prekršajima i žutim kartonima, bilo je trenutaka koji su ga zasigurno mogli iritirati. Recimo, trenutak u kojem se, čas pred zamjenu igrača, hrvatski stoper poput Gregora Samse izvrne na leđa, pa s facijalnom ekspresijom australskog surfera, kojemu morska psina upravo odgriza nogu, evocira težak mišićni grč, kakav na nogometnom igralištu u pravilu hvata igrače one ekipe koja trenutno vodi, ali nije sigurna u svoju pobjedu. Možda nevolja hrvatskoga stopera nije potrajala toliko dugo, pogotovo nije hrvatskim igračima i navijačima, i možda nismo ni primijetili kako se zatim Gregor Samsa nanovo munjevito preobrazio, i kako je, pred okom kamere, s lica stopera učas iščezla sva njegova golema i razdiruća patnja, ali nije zgoreg zamisliti koliko je sve to moglo iritirati nekog objektivnog promatrača - recimo, suca utakmice - i koliko je sve to moglo djelovati na njegov subjektivni doživljaj vremena. Ili trenuci u kojima Luka Modrić biva zamijenjen i poput cara Samuila, okruženog oslijepljenom svojom vojskom, tumara igralištem tražeći onoga kome će predati kapetansku vrpcu… Naravno da to rade svi, naravno da to viđamo na svakoj utakmici u kojoj upravo vodi tim koji strahuje za svoju pobjedu, ali to je dio odgovora o osam minuta nadoknade vremena. Je li moguće, međutim, da isti taj sudac ne bi imao takav subjektivni doživljaj vremena da su igru otezali igrači neke druge reprezentacije, neki ljudi i igrači koji nisu Hrvati? Ne samo da je moguće, nego je i vjerojatno. Sve ulazi u subjektivni doživljaj vremena. Ali to nipošto ne znači ni da su Hrvati pokradeni, ni da se njih drukčije tretira nego druge. Naprimjer, dvije utakmice ranije, protiv Španjolske, u korist Hrvata drugi je sudac svirao jedanaesterac nad Petkovićem, kakav vjerojatno nije sviran nikome u povijesti europskih prvenstava. Pa još pred živim okom VAR-a. Je li to značilo da su Španjolci pokradeni ili da ih se drukčije tretira nego druge? Ne, ali ne samo zato što su Španjolci vodili 3:0. Isto bi bilo i da je rezultat bio 0:0. Samo bismo, kao objektivni promatrači, mogli reći da je Petkovićeva prevara u igri uspjela. Druga je stvar je li dobro varati u igri, i kako na tebe gledaju ako varaš…

Na kraju, talijanski nogometaši imali su sreće, premda im sreća ovaj put nije bila prijeko potrebna. Hrvatski nogometaši nisu, pak, imali sreće, premda im je baš trebalo. Doista, da je taj šut u posljednjim sekundama pogodio, recimo, stativu, možda bi hrvatska reprezentacija nakon uzastopnih produžetaka i pobjeda na penale postala prvak Europe. To uopće nije nemoguće. Ali zar bi to stvarno značilo da su bolji nego što su sad?