U Beograd smo, u Kuću cvijeća, na Maršalov grob, gdje ću prvi put stići skoro trideset godina kasnije, u zimu 2012., putovali u petak, 13. svibnja. Vraćali smo se noćnim vlakom, koji je polazio u nedjelju, negdje pred ponoć, a u Sarajevo stizao u jutro. Tog jutra, 16. svibnja 1983., ne sjećam se niti se mogu sjećati, jer se vjerojatno nije razlikovalo od nekoliko desetina jutara, popodneva i večeri kad bih se, kao adolescent i već poodrastao čovjek, željeznicom vraćao u Sarajevo, s perona silazio u prostranu, unutrašnjosti balona sličnu, aulu Nove željezničke stanice, izolirano remek-djelo sovjetske socijalističke arhitekture u Jugoslaviji, pa izlazio van, na prostrani trg s okruglim vodoskokom, i onda bi me svaki put podišli žmarci, i uvijek bi me svog prožeo onaj danas neponovljivi osjećaj da sam se vratio kući.