Posljednji ples Serie A u 2018-oj, sve utakmice 19 kola na rasporedu su u subotu. Jedni protiv drugih igraju za bodove, a svi zajedno: protiv nasilja i rasizma.
Protiv bezumlja dizanja tenzija i dizanja ruke na nekoga samo zato što navija za drugi klub.
Prije tri dana u Milanu se na utakmici Inter-Napoli rasistički hukalo gostujućem stoperu, Senegalcu Koulibalyu, a neposredno nakon utakmice jedan je Interov navijač - ubijen automobilom!
U subotu ujutro Corriere di Torino javio je da je skupina navijača Torina koja putuje na gostovanje kod Lazija napadanuta kamenjem na odmorištu kod autoputa u Bologni.
I kod nas se organiziraju sačekuše, bacaju zapaljene baklje u automobile, ide noževima na nekoga s 'krivim' šalom, dogovaraju masovke koje se onda prelijevaju nasred autoputeva.
Pitanje je trenutka kada će i u Hrvatskoj netko poginuti. Pa će mediji biti puni iščuđavanja "Zar se morala dogoditi tragedija da reagiramo?" u isto vrijeme dok će netko gledati kako mu u zemlju stavljaju sina, brata, supruga, prijatelja...
Za što je umro Belardinelli?!
Naravno da je nogomet najčešće tek krinka pod kojom se na najodvratniji mogući način liječe netrpeljivosti i frustracije. Gradske, regionalne, susjedske, političke, socijalne... Ali niti jedna masa ne smije biti jača od države koja ima sva sredstva u rukama da prevenira i kazni. Žestoko kazni i time pošalje poruku.
Daniele Belardinelli više nije živ. Imao je 35 godine, bio je ultras Intera i Varesea. Skončao je pod kotačima kombija boreći se za... Za što?! I protiv koga?! Bezumni, totalno bezumni gubitak (mladog) života.
Danas će protiv tog bezumlja igrati svih 20 Serie A momčadi. Krenule su sankcije. Interu dvije utakmice bez gledatelja (tribina sa ultrasima bit će prazna jednu utakmicu više). Napolijevom predsjedniku De Laurentiisu i Geoninom predsjedniku Preziosiju zbog dizanja tenzija prije utakmica.
Zbog izjava kojima daleko više sebi unaprijed prave alibije za eventualni neuspjeh njihovog kluba nego što upozoravaju na moguće sudačke nepravde, a prije svega stvaraju atmosferu u kojoj gledatelji i prije nego što utakmica počne na stadion dolaze ljuti na protivnike i suce, na Boga i vraga, na sve živo i neživo.
Ako nešto želi, vlast to napravi
Italiji ovo nije prvi put da se sudara sa smrću u navijačkim obračunima, a sve je više poznatih i hrabrih koji dižu glas protiv fašizma, rasizma (Ancelotti), homofobije (Mancini prije koju godinu)... Uglavnom su to ljudi koji su u karijeri igrali/trenirali u više zemalja, shvatili koliko je mržnja prema različitosti besmislena i opasna.
Navijači ako žele mogu na tribine. Navijati ili negodovati. Ali ne smije se dozvoliti nasilje, pozivanje na mržnju i ponižavanje. A to sami klubovi ne mogu spriječiti. To rade normalne, barem koliko-toliko sređene države sa svojim zakonodavnim, sudskim i izvršnim polugama. Budite sigurni: ako nešto žele vlastodršci to onda i naprave.
Klubovi se sami trebaju nositi sa pseudo-navijačima koji bi umjesto vlasnika ili izabranih predsjednika/direktora vodili klub. Ali kad se dogodi nasilje, ponižavanje i jezik mržnje - tu mora reagirati država. Talijanska kasni, na djelovanje ih je zapravo svojim javnim istupom 'natjerao' Carlo Ancelotti. Hrvatska?
Ne živimo u '41-oj ili '91-oj
Nije soljenje pameti pod radnim naslovom "Država d'uradi nešto" nego upozorenje. Naravno da su najvažniji kuća i odgoj, ali i sustav koji plaćamo mora funkcionirati, političari koje plaćamo moraju raditi.
Hrvatska nam je malena, ali na žalost puna frustracija i antagonizama. Nema nas puno, ali složni smo ako je nedajbože rat ili kad nam nogometaši zadive i svijet i nas. U međuvremenu se pljujemo klubaški, ideološki i regionalno, češće živimo u '41-oj ili '91-oj nego 2018/19-oj.
Sve se to prelijeva na stadione i oko stadiona. A svaka tragedija zbog nasilja proizvodi novu nasilje i mržnju koji vode u novu tragediju. Nek' nam HNL ne bude taoc nasilničkog mentaliteta nego razlog veselja i guštanja u nogometu jedne male, ali nogometno - jedne od najvećih zemalja na svijetu.