Nedostatku sportskih vijesti u vrijeme kolektivne izolacije praktično cijelog svijeta pokušava se doskočiti na razne načine, među ostalim i izvlačenjem nekih starih ili manje poznatih detalja iz prošlosti. Tako je ekipa iz Nogometnih ikona izvukla jednu vrlo zanimljivu fotografiju iz povijesti Juventusa, na kojoj kompletna momčad pozira za klupski kalendar, samo je Gianluca Vialli okrenuo leđa i pokazao golu stražnjicu. Naravno, na sveopće čuđenje i smijeh svih okupljenih, uključujući i našeg Roberta Jarnija, koji je u sezoni 1994./'95 igrao za ''Staru damu''.
- Iskreno, potpuno sam zaboravio na taj događaj, ali sad kad ste mi pokazali fotografiju odmah sam se sjetio tog događaja. Bili smo u nekom studiju, snimala se fotografija za kalendar ili reklamnu kampanju, i svi smo stajali mirno dok Vialli nije napravio to što je napravio, i sve nas nasmijao. Čak i poslovično ozbiljni trener Marcelo Lippi, mada se to na fotografiji baš i ne vidi.... - otkrio nam je Jarni i dodao:
- Vialli je bio šaljivdžija, uvijek spreman na neku podvalu, ali ovo je bilo iznenađenje za sve, pa pogledajte nam lica, vidi se iznenađenje, smijeh, nevjerica.... nitko nije očekivao da će nešto tako izvesti.
Bila je to velika momčad Juventusa koju je do duple krune s klupe vodio Marcelo Lippi, a na terenu kapetan Roberto Baggio, pa legendarni Fabrizio Ravanelli, potom Antonio Conte i Alesandro Del Pierro, pojačanja iz inozemstva Robert Jarni, Paulo Sousa, Didier Deschamps, Jurgen Köler... Mnogi od njih napravili su velike karijere, neki su krenuli i trenerskim putem, a veze su vremenom izblijedile. Tako ni Jarni ne zna u ovim teškim vremenima što je s njegovim suigračima, je li netko zaražen koronom...
- Znam samo ono što pročitam u medijima. Nadam se da su dobro.. Stanje u Italiji je stvarno teško i stvarno se nadam da će ovo zlo brzo proći. Ključno je da svi skupa ostanemo kod svojih kuća, samo tako se može smanjiti broj zaraženih i pomoći liječnicima da nas sve skupa spase - kaže Jarni, kome karantena i nije pala tako teško.
- Tijekom igračke karijere proveo sam toliko vremena u karantenama da sam navikao biti u zatvorenom. A sad mi to i odgovara, šest mjeseci bio sam u Indiji, daleko od obitelji, tako da sad nadoknađujem zaostatke. Malo vježbamo, malo igramo igrice, družimo se, razgovaramo...
Jarni je sve do nedavno bio trener NorthEast Uniteda iz grada Guwahatija, koji se nalazi na obalama rijeke Brahmaputra, u saveznoj državi Assam.
- Bilo je to nezaboravno iskustvo od prvoga do zadnjega dana, kako nogometno, tako i životno. Indija je doista nešto posebno, mogu slobodno reći da sam puno naučio i da sada imam drugačiji pogled na svijet i ljude. Mogu reći da sam doživio Indiju iz prve ruke iako smo mi živjeli u savršenim uvjetima, klub je bio smješten u hotelu s pet zvjezdica, tu smo svi skupa živjeli, hranili se, a u blizini smo i trenirali...
Za Europljane je najveći problem u Indiji voda koje je puna bakterija te hrana koja je jako začinjena, upravo zbog nekvalitetne vode...
- Na vodu smo jako pazili, pili smo isključivo flaširanu, a što se tiče hrane, držali smo se hotelske hrane, za nas strance su kuhali internacionalne specijalitete. Doduše, dosadi vam uvijek jesti četiri – pet istih jela, pa sam se nakon nekog vremena odvažio probati i njihove specijalitete, ali, vrlo brzo sam odustao. Tražio sam da preporuče nešto što je najmanje začinjeno, ali kad sam stavio prvi zalogaj u usta, od tjemena do pete sam osjetio vrućinu i počeo se nekontrolirano znojiti. Radio sam u Mađarskoj i tamo sam probao jako začinjenu hranu, ali ovo je bilo nešto posebno. Mogu zamisliti kako tek izgleda kad je jako začinjeno, ha, ha, ha...
A da je došao u jednu po svemu posebnu zemlju shvatio je Jarni odmah po slijetanju u Guwahati.
- Dočekali su me ljudi iz kluba i krenuli smo automobilom prema hotelu. Bez obzira što smo bili na brzoj cesti, svako malo promet bi se zaustavljao dok preko ceste ne pređu krave, koje su kod njih svete životinje i nitko im ne smije smetati. Par kilometara dalje bila je velika kolona zbog toga što su svi morali polako zaobilaziti dvojicu koji su jahali na slonu... Pazite, na brzoj cesti, u gradu od milijun stanovnika, krave i slon...
Novo iznenađenje stiglo je na prvom treningu, kad su mu predstavili igrače, krenuli su od golmana, a on se zvao Subašić! Dobro, ne baš Subašić nego Subhashish...
- Mislio sam isprva da nas zezaju, ali stvarno se tako prezivao. Mi iz stožera, pomoćnik Saša Glavaš i kondicijski trener Ivica Vrgoč kasnije smo ga zvali Subašić ili Suba..., i njemu je bilo simpatično da ima ime kao golman hrvatske reprezentacije...
Indijci su simpatičan i poslušan narod, vole raditi, vole učiti, i za nogometnog trenera je to užitak. Naravno, ako zanemari njihovu zaluđenost kriketom.
- Njima je kriket sve, to je sport broj jedna, dva, tri... Gdje god se okreneš ili igraju kriket ili ga gledaju. Recimo, uđete u šoping centar, a svi dućani su prazni, svi na hodnicima gledaju TV prijenos kriketa... I tek nakon što ne uspiju u kriketu neki se dječaci odluče okušati u nogometu, ali tek sa 15-16 godina. Trebat će proći dosta vremena da se to promijeni, da se odgoji generacija koja će proći sve selekcije... Infrastruktura im neće biti problem, ali o ozbiljnom nogometu moći će se pričati tek kad počnu raditi s djecom od 8-9 godina...
Ni organizacija natjecanja nije baš idealna.
- Zbog TV prava utakmice se igraju svaki dan, tako da nikad nemate tjedan ispred sebe za pripremu utakmice, jer nekad igrate za tri, nekad četiri, pet dana... Mi smo imali dodatna problem zbog štrajkova i nereda, ljudi u našoj saveznoj državi, koja je na krajnjem jugoistoku, blizu Kine, su politički i gospodarski zapostavljeni. Pobuna je trajala tjedan dana i nismo mogli ni trenirati ni igrati, bili smo isključivo u hotelu. Na koncu smo morali igrati ubrzanim ritmom, tako da smo odigrali pet utakmica u dva tjedna. Što nije puno u našim okolnostima, no kad uzmete u obzir udaljenosti u Indiji i putovanja zrakoplovom od 8-9 sati, jasno je da je to ubitačan ritam koji nismo mogli pratiti.
Specifičnost Indije su i visoke temperature i još pogubnija vlažnost zraka od 90-95%, tako da ste nakon par minuta vani mokri od glave do pete. Iako svaki klub može registrirati po sedam stranaca, a petorica mogu biti na terenu, problem je kako pronaći strance koji se mogu snaći u takvim uvjetima.
- Stranci rade razliku u kvaliteti, ali najbolje su prolazili klubovi koji su imali najbolje domaće igrače, koji su naviknuti na život i igranje u otežanim uvjetima.
Posebna su priča bili suci. Uglavnom bez iskustva i potrebnih znanja.
- Na početku je teško prihvatiti tolike pogreške, ali kad vidiš da tu nama namjere i da griješe na štetu svih, onda ti bude lakše. Nama je jednom sviran kazneni udarac zbog toga što je protivnički napadač krivo udario loptu, i ona je umjesto prema golu otišla u aut. Njemu je bilo sumnjivo da je toliko promašio pa je svirao penal, a kasnije je objasnio da je lopta sigurno nekoga pogodila u ruku i promijenila smjer.
Najveća zvijezda u Jarnijevom klubu bio je Assamoah Gyan, no brzo je otpao zbog ozljede, pa su priliku dobili mladi.
- On je bio vođa i na terenu i van njega. Svi su ga obožavali, pogotovo ovi mlađi. A dvojica od njih, Meeteia i Lalengmawiu su potencijalno igrači i za Europu. Stvarno su jako dobri. No kad se ozlijedio Assamoah ostali smo bez ozbiljnog napadača i dok smo doveli zamjenu već je bilo kasno...
Jarni je sada kući, u Splitu, čeka novu priliku.
- Ovo je bilo doista zanimljivo iskustvo, počeli smo dobro, ali spletom nesretnih okolnosti nismo uspjeli zadržati taj nivo. Sada čekam novu ponudu, nadam se da će ovo zlo proći što prije i da ćemo se svi skupa opet vratiti nogometu. Ni u Indiji nije ništa bolje, nogomet je zaustavljen, i Igor Štimac se vratio kući. Dobio sam neke snimke, tamo policija batina ljude i tjeraju ih s ulica da se zaraza ne širi... - zaključio je Jarni.