Hajdukovoj narodnoj vlasti mora se priznati da ima petlje. Ugrubo, momčadi treba trener, a treneru predsjednik. Obojici treba mir. Sloboda. 
Ako je u slobodi stvaranja trener imun na menadžere, a predsjednik mu zapravo služi, iako mu je formalno nadređen, to je autoput za uspjeh. Dobro, uspješni su koliko im je momčad dobra, ali valjda se razumijemo. Nakon što je Hajdukov predsjednik otišao kako je otišao, pomislio sam da je narodna vlast zapravo predsjednik Hajduka, dok je predsjednik neka vrsta izvršnog direktora. 

Ne znam što je u Hajdukovoj konstelaciji trener, ali znam da je narodna vlast osvojila ovlasti koje mogu izgledati slatko sve dok te rezultati ne bace, da ne tražim grublju riječ, tribini. Gnjevnoj tribini. Zagreb, 21. veljače, rano popodne. Europski nogometni grad. Svjetski grad.

Ne igra se tako dobar nogomet, ali miriše na ugođaj iz zemalja u kojima na stotinjak tisuća navijača ide nekoliko policajaca.  Navijači dva kluba šetaju gradom i uglavnom traže dobro pivo. Policija škica s pristojne udaljenosti, pazi da sve bude u redu. I jest u redu.

Dinamo pobjeđuje i jasno je da ide dalje.  Bjelica je tijekom utakmice smiren. Ne uzima ga euforija. Kao što redatelj prvo režira sebe, trener kontrolira prvo sebe pa momčad. Tko god da dođe u Zagreb u idućem kolu, pa i Benfica, koju su “plavi” izvukli, kako god Dinamo prošao, ove europske sezone svoje su odradili. Sad je pitanje može li Dinamo iduće sezone u Ligu prvaka.  

Ulazak u osminu finala niže europske lige trebao bi biti dovoljan da momčad stekne više nego dovoljno samopouzdanja da joj kod kuće nitko ništa ne može ni u napetoj završnici. Kamoli ovako. Psihološki sasvim rasterećen, a fokusiran kao Bjelica, na zemlji, Dinamo ligu može tretirati kao trening za veće stvari.

Kako rekoh, Hajdukovoj narodnoj vlasti stvarno treba priznati da ima petlju. Zasiti se publika u Zagrebu i pobjeda, pa ne dolazi na domaću ligu. Jao narodnoj vlasti zasiti li se Hajdukova publika moralne superiornosti. Pogotovo ne bude li se Dinamu imalo što prigovoriti.