Kad me pitaju jesam li Norvežanka ili Hrvatica, ne znam što reći. Recimo da sam pola-pola. Mislim da imam norveški mentalitet, ali svi mi ovdje kažu da imam hrvatski temperament, kaže nam Marta Tomac (27), bivša hrvatska, a danas norveška reprezentativka.

Moram navijati za Norvešku

Tata Željko je rukometni trener, pomoćnik je norveškog izbornika, i zato Marta navija za - Norvešku.

- Mora tako biti, zbog tate, ali jako volim i Hrvatsku, navijat ću svim srcem za nju u svakoj sljedećoj utakmici - tvrdi Marta.

Pogrešan je, kaže, podatak da je rođena u Zagrebu, koji se zna pojaviti.

- Ne, rođena sam u Trondheimu. Tata je došao u Norvešku 1986., zajedno s mamom Magdom, također Riječankom, a ja sam rođena tri godine poslije. Oduvijek se kod nas u kući priča samo hrvatski, jedemo hrvatsku hranu, a ja volim i hrvatsku glazbu, uglavnom slušam hrvatske pjevače. Koga? Thompsona, Olivera, Gibonnija... Ma sve zapravo - priča Marta, koja obožava Rijeku, koju smatra svojim drugim domom.

Pratim Rijeku, znam da su prvi u HNL-u

- Kad god ulovim malo vremena, jurim za Rijeku. Ondje mi je obitelj, puno prijatelj, a i velika sam navijačica nogometaša Rijeke. Kad ljeti dođemo dolje, često odem i na utakmice, a pratim i ove sezone, znam da su dečki prvi, da se bore za naslov prvaka.

Voli nogomet, ali njezin život je rukomet. To je, uostalom, obiteljska crta.

- Kad sam počela? Pa oduvijek sam ja u dvorani, kako je tata bio trener, stalno sam se muvala uz njega. Počela sam trenirati s četiri godine, a kao djevojčica igrala sam za klubove u kojima je tata bio trener. U Norveškoj je pravilo da se prvu ligu ne smije igrati prije 16. godine, pa sam morala čekati da navršim 16 i tad postala prvoligaška igračica. I sestra Teodora također je rukometašica, i ona igra prvu norvešku ligu - kaže Marta.

Canjuga me više nije zvao

Klupsku karijeru gradila je u Norveškoj, a reprezentativnu u Hrvatskoj.

- Prošla sam sve mlađe selekcije Hrvatske, a igrala sam i za A reprezentaciju sve dok nije otišao izbornik Zdravko Zovko. Nakon njega došao je Vladimir Canjuga i više me nije zvao. Kad je već bilo tako, odlučila sam pokušati igrati za Norvešku, vidjeti jesam li dovoljno dobra. Ispalo je da jesam, iako u tim trenucima nisam imala norvešku, nego samo hrvatsku putovnicu. No brzo se to riješilo, u listopadu 2015. predala sam zahtjev, a u prosincu već igrala za Norvešku. I postala svjetska, a lani i europska prvakinja  - priča simpatična Marta.

Iz juniorskih dana, kaže, poznaje Štrleka i Pešića, a norveške igrače poznaje gotovo sve. I zato je, između ostaloga, bila uz njih jučer. No nedostaje joj malo hrvatske atmosfere, gore na sjeveru nije to to...

- Prate i Norvežani sve, gledaju se utakmice, ali nema tu euforije na način kakva bude u Hrvatskoj. A to posebno volim, kad ljudi gledaju utakmice u kafićima, na trgovima, kad navijaju sa zastavama, kad se organizira dočeka nakon velikih uspjeha. Ovdje reprezentaciju na aerodromu dočeka eventualno gradonačelnik, ljudi nemaju običaj izlaziti na ulice i slaviti na taj način. Puno je to bolje i ljepše u Hrvatskoj - uspoređuje Marta.

Doputovala je u Pariz, gledala uživo dvije svoje reprezentacije, a onda slijedi povratak u Kristiansand, grad na jugu Norveške u kojem trenutačno igra. Kao što, nažalost, igra i za njihovu reprezentaciju...