Kad večeras Srbija krene u lov na finale protiv Litve na Eurobasketu u Lilleu, barem će jedan dio hrvatske metropole biti svim srcem uz naše susjede. 

- Da, roditelji su još u Zagrebu - kaže Goran Bjedov, Hrvat koji je pomoćni trener reprezentacije Srbije. 

Prije nekoliko godina ta bi rečenica zvučala nestvarno, no izbornik Aleksandar Đorđević nije oklijevao s pozivom, a ni 44-godišnji Zagrepčanin nije se previše mislio kad pošta stigla na njegovu adresu. 

- Ma nije bilo dvojbi. Sve je u redu, nema nikakvih problema, radimo posao kao što ćemo ga zajedno raditi i za pet dana u Panathinaikosu - rekao je zagrebački stručnjak, pa objasnio kako je uopće došlo do suradnje. 

- Đorđević i ja upoznali smo se u Benettonu prije četiri godine. Već tad smo se dogovorili da ćemo surađivati jer slično razmišljamo o košarci, znamo što hoćemo i znamo kako to postići. Praktički, nismo ni prekinuli suradnju otkad smo počeli u Benettonu, lani sam isto bio uz reprezentaciju, samo nisam putovao na Svjetsko prvenstvo u Španjolsku. 

Na samim utakmicama vidi se koliko povjerenja srpski izbornik ima u Bjedova. Prije nego se obrati igračima, koje na minuti odmora dočeka pomoćnik Muta Nikolić, Đorđević redovito odradi mali sastanak s našim trenerom, u desetak sekundi razmijene mišljenja tako brzo da vam to s tribina izgleda kao kartaški trik starih partnera. Izbornik onda prenese ideju igračima, a ti razgovori pomogli su im protiv Češke u četvrtfinalu.

- Dobili smo 15 razlike, ali nije bilo tako lako kao što rezultat sugerira. Bila nam je ovo psihički i fizički najteža utakmica na Eurobasketu - kaže Bjedov, što je odmah povuklo pitanje za sobom. Kako bi tek njemu psihički bilo teško da je u četvrtfinalu EP-a morao na Hrvatsku, a ne Češku.

- Razmišljao sam o tome, da, moram priznati. Ali sve se svede na to kad počne utakmica igraš na pobjedu, tako da nije bilo dodatne nervoze. 

Bjedov je prije 30-ak godina bio jedan od najboljih kadeta u bivšoj Jugoslaviji, a u drugoj momčadi Cibone kao junior je postao najbolji strijelac tadašnje druge lige. Igrao je do 24. godine, kad su ga ozljede natjerale da promijeni svoj put prema klupi, ne parketu. Supruga je također bivša košarkašica, zbog posla su odselili u Italiju. 

- Bio sam sedam godina u Snaideru iz Udina, stalno kao pomoćnik, ali baš kad sam trebao preuzeti prvu momčad, klub se ugasio - s osmijehom priča Goran, koji se prije sedam godina vratio pod toranj i radio s juniorima. 

U isto vrijeme Velimir Perasović bio je trener seniora Cibone. 

- Dobro smo surađivali, a i dobro se radilo u klubu. No negdje na pola sezone počela je velika kriza, jednostavno to više nisu bili normalni uvjeti i sam sam otišao natrag u Italiju.

S Perasovićem se nije sreo u Lilleu, ali u kratkom razgovoru uspio je brzinski secirati zašto je Srbija i na ovom natjecanju izgledala bolje nego Hrvatska. 

- Nisam bio unutar hrvatske reprezentacije, pa ne mogu precizno reći zašto se dogodio onaj raspad protiv Češke. Ali kod Srbije je jasno da svi imamo jedan zajednički cilj, a to je odlazak u Rio de Janeiro na Olimpijske igre. I svi su podređeni tom cilju, osjeti se ta kemija, što se onda očituje po tome da vam jednu utakmicu dobije Teodosić, jednu Bjelica, a jednu Simonović, koji možda već u sljedećoj neće dobiti ni minute. To je to zajedništvo - zaključio je Bjedov i morao odmah odjuriti na sastanak. 

Bilješke o Litavcima već su spremne, samo još jedan korak dijeli ga do ostvarivanja cilja.