Počeo sam igrati s 5 godina, bos, u lokalnom klubu Waitemata u West Aucklandu. Otac je imao sjajnu karijeru igrajući za taj klub, kao i za Auckland, pa sam pokušao njegovim stopama. Nisam baš imao puno izbora, haha! Šalim se, obožavao sam igrati ragbi odrastajući, to je obiteljski klub sa snažnim hrvatskim utjecajem, priča izbornik hrvatskih ragbijaša Anthony Poša (50).
On će od petka do nedjelje u Makarskoj prvi put voditi Hrvatsku u ragbijaškoj eliti, na Europskom prvenstvu ragbija 7.
Odakle vam je porijeklo?
- Druga sam generacija 'Hrvata Kiwija', što znači da smo moji roditelji i ja rođeni u Novom Zelandu, a svi četvero mojih djedova i baka rodili su se u Hrvatskoj. Očevi u Pupnatu na Korčuli, kao i baka s mamine strane, a djed je iz Vrgorca. Baš je bilo lijepo posjetiti mjesta odakle mi je obitelj, gdje su mi odrastali djedovi i bake, te upoznati rođake iz Hrvatske, što potičem sve ljude hrvatskog porijekla diljem svijeta da učine. A Pupnatska Luka raj je na zamlji!
Zanimljivo je i kako je debitirao za Hrvatsku.
- Sredinom '90-ih trebao sam doći u Hrvatsku, ali nismo još bili sigurni je li se situacija smirila nakon rata pa sam odigrao sezonu za Ljubljanu, koja je bila odlična alternativa da preko ragbija vidim Europu. Čak sam tada odigrao prijateljsku utakmicu za Sloveniju protiv Hrvatske, prvi su put pobijedili Hrvatsku i Antony Sumić, također novozelandski Hrvat, koji je tada trenirao Hrvatsku, pozvao me da igram za Hrvatsku u kvalifikacijama za SP. Ostalo je povijest. Preselio sam se u Hrvatsku 1996. i igrao za Makarsku rivijeru te deset godina za reprezentaciju. Otišao sam iz Makarske 2000. U tri i pol godine osvojili smo sve: i prvenstvo i Kup i regionalnu ligu. Dobio sam ugovor u Škotskoj 2000., ali za Hrvatsku sam igrao do 2006. Oprostio sam se na utakmici u Sevilli protiv moćne Španjolske, koja je završila 26-26.
Kraj '90-ih bilo je zlatno doba hrvatskog ragbija.
- Bilo mi je to najbolje doba u životu, na terenu i izvan! Živio sam u turističkom resortu u Makarskoj, igrao za Hrvatsku, preko ragbija vidio svijet, išao u Rusiju, Gruziju, Njemačku, Dansku, Ukrajinu..., mjesta na koja većina nas inače nikad ne bi išla. A vjerojatno je glavni razlog našeg uspjeha bio što smo imali talentiranu skupinu Novozelanđana hrvatskog porijekla, pomiješanu s vrlo talentiranim domaćim igračima. Antony Sumić i Drago Lulić napravili su sjajan posao što su nas okupili, a kad su nam se priključili bivši All Blacksi Franco Botica i Matthew Cooper, protresli smo ragbijaški svijet. Na vrhuncu smo, mislim, bili 26. na svjetskoj rang ljestvici i igrali smo protiv Italije i Rusije pred punim tribinama u Makarskoj, uz prijenos na nacionalnoj TV i doslovno nas je jedna pobjeda dijelila od plasmana na SP 1999. Bili smo i dio Svjetske serije ragbija 7 i nastupili na dva turnira u Hong Kongu, što je vrhunac. Nikad neću zaboraviti kako sam na turniru u Fidžiju igrao protiv Novog Zelanda.
Prisjetio se i jedne anegdote:
- Iz tog vremena datira i legenda o najduljem ispucavanju u povijesti ragbija! Naime, igrali smo jednu utakmicu u Tučepima, gdje teren od mora dijeli samo cesta. I ja sam ispucao loptu, ona je izašla iz terena, odskočila je od ceste i završila u moru. A pronašao ju je ribar kod Baške Vode! Dakle, kick od 20-ak kilometara, haha!
U Škotskoj je igrao, a trenersku je karijeru započeo u Engleskoj.
- Unatoč drastičnoj promjeni vremena u odnosu na Makarsku, uživao sam u Škotskoj. Ondje sam i upoznao suprugu Christine i ondje nam se rodio sin Callum, u Glasgowu 2002. Godinu kasnije preselili smo se u prekrasan grad Beverley, gdje sam bio igrač i trener. Četiri sezone za redom plasirali smo se u viši rang, što sam prilično siguran da nitko drugi nikad nije uspio. A tada su mi se rodili i kći Nina i sin Luka. Stalno mi je bio plan vratiti se u Novi Zeland, ali neprestano su mi se otvarale trenerske mogućnosti u Engleskoj i Škotskoj pa sam, više od 20 godina kasnije, i dalje u Europi. U Engleskoj sam trener Sheffielda, a djeca su narasla i osamostaljuju se, tako da je plan povratka u Novi Zeland čvrsto na čekanju.
I sinovi Callum i Luka igraju ragbi.
- Callum je čak zaigrao desetak minuta za Hrvatsku! Nema pravo nastupa u službenim utakmicama za reprezentaciju jer je četvrto koljeno hrvatskog porijekla pa je barem u prijateljskoj utakmici između Sheffielda i Hrvatske proljetos zaigrao u 'kockastom' dresu. Bio je dobar... Iskreno, više to meni znači, ali i njemu je bilo nešto posebno.
Na klupi Hrvatske Poša je već deset godina.
- Još 2014. počeo sam pomagati tadašnjem izborniku Milanu Jelaviću, koji je također novozelandski Hrvat. Odličan je trener, s pregršt iskustva i bilo je sjajno raditi s njim, pri čemu smo se super nadopunjavali. No, problem je bio što ja zbog obveza u Engleskoj i on u Novom Zelandu nismo mogli dovoljno raditi s igračima u Hrvatskoj. Pa smo se dogovorili da jedan od nas uvijek bude ovdje kad igra reprezentacija, što je na neki način mene vezalo uz ragbi 7 ekipu. No, kad je došao covid, Milan više nije mogao putovati pa sam ja preuzeo i reprezentaciju sedmice i 'veliku'. Uz pomoć Tončija Buzova, bivšeg igrača iz Splita, koji je sad trener u Škotskoj.
Koliko se hrvatski ragbi promijenio?
- Nakon naše zlatne generacije, kasnijih 2000-ih sve je, nažalost, palo, ali ovaj naraštaj opet je vratio Hrvatsku u gornji dom. Nada, Sinj, Zagreb i Mladost imaju iskusne reprezentativce i prenose znanje, bilo kao treneri prve momčadi ili mlađih selekcija, pomažu animirati djecu po školama... Ključ je edukacija nove generacije trenera. Moj je san otvoriti po jednu akademiju za mlade igrače u sjevernoj i južnoj regiji, da mogu učiti i trenirati ragbi, kao da su profesionalci. Slično sam radio u Engleskoj. A jako mi je drago da su u Dubrovniku osnovali klub i da se Makarska 'probudila'.