Ležerno odjeven, Zlatko Dalić sjeo je u kafić ispod stadiona u Varaždinu. Zazvonio je telefon.
- Evo, Rakitić me zove, samo da se javim, pa možemo početi.
Nekoliko minuta trajao je razgovor, Ivan je u Barceloni s obitelji.
- Ivane, svako dobro, pozdravi cure. Bok - rekao je Dalić i završio razgovor.
- Razgovaram s igračima. Evo, pokušavam saznati jesu li živi, ha, ha... Čuo sam se i s Vrsaljkom, Perišićem, želim im svima čestitati na ovome... Rekao mi je Luka Modrić, koji je osvajao Lige prvaka i prvenstva, da ovo nikad nije doživio.
Dok je sjedio potpisao je desetke majica, hrvatskih zastava, dječjih kapa, šalova.. Svi se žele fotografirati, dobiti potpis, stisnuti ruku... Lijepo je biti Zlatko Dalić. Ili nije? Pitanje koje muči cijelu naciju je ostaje li izbornik ili ne.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Odluka je u meni, donio sam je i prije SP-a. Ali dolaskom u Hrvatsku, kad sam vidio veselje naroda, a on je meni najvažniji, onaj običan čovjek. I ja sad moram tu odluku preispitati. Ne zbog sebe, nego zbog emocija tih ljudi. Imam li pravo te ljude iznevjeriti Jedini cilj mi je bio SP, prešao sam preko nekih stvari preko kojih inače nikad ne bih prešao. Šutio sam, trpio u sebi, trpio sam stvari koje nikad ne bih prešutio. Neovisan sam, ali Hrvatska mi je san. Prešao sam preko nekih stvari, ali nisam zaboravio. Pa, stožer sam slagao četiri mjeseca! To je prva stvar. Druga stvar, u Americi me nakon Perua smjenjuju, zovu telefonom i smjenjuju. Nasreću, bilo je pametnih ljudi koji su to zaustavili. Puno je tih stvari... Netko nešto kaže, odmah se pišu priopćenja, a mene napadaju, nitko me ne brani. Ne trebaju mene braniti, branit ću se sam. Ali ne smijem dopustiti da me opet smjenjuju, preozbiljan sam čovjek da se netko sa mnom igra. Šuker je prema meni izuzetan, uvijek je pitao kako ovaj, onaj... Rekao je samo: ‘To je tvoje i radi’. I njemu kapa do poda. Ali ne govorim o njemu, nego o ljudima pored njega. Mora HNS zaštititi izbornika. To me pogodilo. Nisam reagirao jer sam imao krajnji cilj. Već poslije Amerike sam rekao to je to. Ali ostavit ću vremena da razmislim. Isključivo ću ja odlučiti, nitko drugi. Zvao sam igrače, oni su moja obitelj - otvorio se Dalić.
GALERIJA: DRUŽENJE DALIĆA S PRIJATELJIMA:
No što ako igrači kažu “nemojte otići”?
- Ne bih htio da se to potencira, ja sam prešao preko nekih stvari, rekao sam vam, ali nisam zaboravio. Nisam i neću. Znate, najbolje je otići kad ste na vrhuncu, otići ću, pa ću se vratiti... I tu kapa dolje Zidaneu, koji je otišao nakon osvojene tri Lige prvaka zaredom. Još ću dobro razmisliti. Nisam na vagi, odlučio sam, ali nakon ovoga slavlja moram opet odlučiti. Ne mogu raditi ako znam da me smjenjuju nakon prvog poraza i da zovu okolo, da nemam pojma. Nije to slučajno išlo... I nakon Grčke su me smjenjivali, bilo je deset ljudi okolo koji su to čuli, a nitko nije reagirao. Više znam nego što pojedini ljudi misle, znam da su i zvali igrače nakon poraza od Perua. Ali nije to važno sad... Da je moglo biti bolje, moglo je. Ako mi netko prijeti, radi ovako, onako, smjenjuje me, što mi to treba? Ajde, pitam vas, što mi to treba? Ne držim figu u džepu, želim reći što mislim. Najidealnije je da sad odem pa se jednom vratim.
Je li možda neka klupska ponuda u pitanju?
- Ma kakva ponuda? Mene nikad, pogotovo kad je Hrvatska u pitanju, ne zanimaju novci. Zaradio sam. Obitelj i ja nismo megalomani, živimo skromno. Ali volio bih otići u neki klub u Europi i napraviti nešto. Uopće nije bitna ponuda u mojoj odluci. To nije primarno. Jedino ako me zovu Real ili Barcelona, no zbog novca neću ići, želim respekt. Ja ga dajem svima. Imam ugovor još dvije godine, ali sam ću odlučiti hoću li ići. Dajte mi još nekoliko dana, da sjednem i odlučim. Ne bih htio da to sad ispadne glavna stvar, samo vam želim reći što me mučilo, pa nisam balavac. Krvavo sam stekao svoje ime, sad će dvojica ili trojica odlučivati o mojoj sudbini. E, pa nećete. Sam sam sve stvorio i sam ću otići, ako treba.
Zlatko je ujedinio Hrvatsku, vratio je reprezentaciju narodu, no jedna stvar ga, osim odnosa pojedinih ljudi, i dalje muči.
- Nisam bio sretan poslije finala, još žalim za tim. Hrvatska je morala biti svjetski prvak, morala! Nisam se veselio u avionu, ali kad sam vidio feštu, bilo mi je malo lakše. Ali ostaje žal, morali smo biti svjetski prvaci... Bili smo bolji, presudio je penal koji se ne svira u finalu. Pet puta se sudac vraćao na kameru, ako nisi siguran to ne sviraš. I to nas je dotuklo, nismo se imali snage vratiti. Nikad neću prežaliti finale, to će mi cijeli život biti u glavi, ali Hrvatska je svjetski prvak...
Jeste li pogledali koji put to finale?
- Nisam i neću! Vjerujete li da nisam vidio ni golove? Ništa nisam vidio od tog finala, ni golove. Ne mogu to gledati. Morali smo biti prvaci. Nisam vidio ni onaj prekršaj nad Griezmannom...
- Možda jer nije ni bio, pa niste imali što vidjeti?
- U pravu ste.
Naravno, nije moglo proći bez Marka Perkovića Thompsona.
- Devedeset posto ljudi pjeva ‘Lijepa li si’ i sad će pet posto onih kojima smeta odlučivati? E pa nećete! Igrači su rekli mi hoćemo tu pjesmu i ta pjesma će biti. I sad da tih pet posto pišu protiv nas? Mi kad krenemo na stadion, u autobusu svira ‘Lijepa li si’. I što je tu loše? Domovina, ljubav, emocija, država, jedinstvo, sloga... Dođem u svlačionicu, prije izlaska na teren, trešti ‘Lijepa li si’. I unutra je naboj. Završi utakmica, pobijedimo, opet to pjevamo. U čemu je tu problem? A ovih pet posto koji hoće nas preobratiti, neka pati koga smeta. I nek’ pate. A da će meni odlučivati s kim ću i kako slaviti? E, nećete gospodo. Ne odlučujem ja i što će ti ljudi na svojim zabavama slušati. Ne odgovara vam? Pa nemojte doći na Trg. Ali poštujte tuđe. Mi nismo slali negativne poruke. Emocija, ljubav. I sad nam netko to želi uzeti. E, pa nećete. Ni meni ni igračima.
Dobro, dugo ste bili u Emiratima, šeici vas vole, može li se ovaj trenutak kapitalizirati na neki način, da možda procvjeta ekonomija?
- Ako to ne iskoristimo, onda ne znam kad ćemo, onda smo potpuno nesposobni. Ne vidim svrhu onda svega toga ako ovo ne kapitaliziraju... Ali, nažalost, mi se bavimo pitanjem tko je pjevao. Pjevao je tko je zaslužio, pa pjevao je onaj koga su igrači izabrali... Luka je rekao, želim toga i toga, nema tu negative. Nisam ja ni lijevo ni desno, samo za Hrvatsku. Umjesto da ovo iskoristimo, mi se bavimo time tko je pjevao, što koga briga tko je pjevao? Ostanite kući. Je li ja pitam nekoga na partyju tko pjeva? U Bihaću veliki natpis, za Hrvatsku. Zar to nije ponos? I oni pitaju tko je pjevao? Kako vas nije sramota, milijun ljudi slavi. Ajde da je bilo nas 30 u Varaždinu ili 150 u Zagrebu, pa, jebiga, ajde.... Ej, 600.000 ljudi i oni pitaju tko je pjevao?
Može li vaše zajedništvo uroditi plodom da se Nikola Kalinić vrati?
- O tome neću pričati. To je moj poraz i neuspjeh. Odluka je da dobije medalju, hoće li je uzeti ili ne, to je njegova stvar.
No što ako se Nikola ispriča, jeste li ga spremni opet pozvati?
- Ja sam katolik, praštam. Ne mogu zaboraviti neke stvari, ali normalno da ću mu oprostiti.
- Dakle, on je na potezu?
- Ja nikad nisam prvi na potezu, nikad prvi ne pucam.
Je li vam izazov Europsko prvenstvo?
- Jest. I uvjeren sam da ova generacija može biti europski prvak. Siguran sam u to. Ako bude sve u redu, cijela generacija bi trebala ostati na okupu. Luka Modrić? On još može iznijeti Euro, sigurno. Takve je građe, konstitucije, sigurno može. A hoće li, to ne znam. Najbolji je na svijetu, osvojio je četiri Lige prvaka, što će više? Što ima dalje? Ali kad vidite kako ljudi na cesti plaču, kako skaču... To je nezamislivo. To mu je motivacija.
Dobro, izborniče, ista ta generacija je bila i prije dvije godine na Euru u Francuskoj pa smo ispali u osmini finala. Znate li zašto?
- Čuo sam zašto nismo bili prvaci u Francuskoj, ali neću vam reći. Jer kad razgovaram s igračima, pitam ih dosta stvari, ali isključivo da znam kakvim putem idem, krivim ili pravim. I tu sam tražio za sebe put... I u njima ima žal što nisu bili prvaci u Portugalu.
Što ste vi donijeli da su najednom viceprvaci svijeta?
- Ne mogu ih učiti igrati nogomet, Da sam ih učio, izgubio bih sve, otišao u krivom smjeru... Da sam išao pametovati, tu bih se izgubio. Nakon Nigerije sam shvatio da možemo biti prvaci, tu je bio taj klik. Do tada sam ja gurao njih, ali od tada su oni počeli gurati mene.
Kako ste spavali noć uoči finala?
- Najmirnija noć. Spavao sam najbolje. Prije Danske je moj sastanak s igračima trajao minutu, a to je bila najteža utakmica. Danska je bila najveći test. Jer ako izgubimo, što smo napravili? Ništa. Što bi nam značile tri pobjede u skupini. Ništa. I još primimo gol u prvoj minuti. Uoči utakmice sam ih pozvao i rekao: ‘Dečki, ovo je vaša utakmica, vi mene ne trebate’. Pokazao sam im video naših golova, slavlja i video hrvatske vojske... I to je bilo to. I kad smo kod Danske, naš minus je Danska. Bio sam sretan kad sam saznao da neće igrati Larsen, njega je maknuo iz momčadi. Vidim nema ga u momčadi, kažem - super. Uđe drugi i ubije nas iz auta. Nismo se pripremili za taj dugi aut.
Da možete sastaviti idealnih 11 SP-a, koliko biste igrača stavili iz Hrvatske?
- Svih 11.
I lijevog beka?
- Da. Pa koji je to lijevi bek bio bolji od našeg? Marcelo? On ode naprijed i zaboravi na obranu. Uostalom, ispali su prije finala.
Nakon finala vam je došao Pogba i naklonio se, što vam je rekao?
- Pogba je došao i dao mi ruku, rekao mi je da smo velika momčad. Sreo me kasnije u hodniku i donio mi dres. Iznenadio me, ali sam ponosan. Jer kad ti protivnik oda priznanje, to je onda to. Francuzi su prvaci, ali nisu bili bolji od nas. Bilo je dosta emotivno. Inače, plakao sam nakon Rusije, nisam izdržao. Puno je bilo stresa, inače uvijek imam kontrolu, ali tad sam je izgubio.
Kako ste birali igrače kod penala?
- Uvijek sam imao četiri sigurna. Taj peti je jednom bio Pivarić, Rebić je rekao da neće pucati. Vida je bio taj protiv Rusije. Nikad ne kažem tko puca penale, uvijek oni sami odluče. Luka protiv Danske? Ja sam mu rekao: ‘Luka, zabit ćeš ovaj penal u raspucavanju’. I da mu nisam rekao, on bi ga pucao i zabio. Jako im vjerujem. Nikad nisam ušao u sobu igračima, nikad. Imam povjerenja u njih. I bilo mi je jako žao nekih igrača. Kao da je bilo lako Ćorluki i Badelju na klupi. Miki je bio moj čovjek u prvih 11 te spletom okolnosti nije ulazio i to mi je jako žao. Rekao sam mu ‘sorry’. I kad sam ga zvao da uđe protiv Engleske, sprintao je i ušao tri minute. Badelja mi je najviše žao, ali Brozović je igrao super. I Ćorluka je shvatio da Vida i Lovren igraju dobro.
Je li vas bilo strah da netko ne padne s autobusa?
- Bio sam dolje u autobusu veći dio puta, onda vidim da je gore otišlo malo predaleko, počela je i kiša, sklisko, otišao sam gore malo kontrolirati. Bilo je opasno, pogotovo kad smo ušli u Savsku. Žice, dalekovod, struja... Ruka mi je stalno bila na Vidinim hlačama, i Luka je pazio na njega, Suba ga je spasio da ne padne. Svi smo pazili jedan na drugoga, to je isto odraz svega. Netko je viknuo: ‘Pazi, nadvožnjak’, pa smo svi legli’. To je to. To je zajedništvo.
Jeste li možda razmišljali napisati biografiju, neke memoare iz Rusije?
- Ne, nisam ja Ćiro. Što će mi to? Očito toga nisam svjestan. Jedva čekam da se sve ovo završi pa da se odmorim. Danas sam bio u Konzumu i nisam mogao izaći.
Koja je tajna vašeg uspjeha?
- Ma, nisam mađioničar, samo sam radio posao kako se radi. Ljudski, pošteno.
Znači, nije bila spiralna impostacija, kako kaže Stanko Poklepović?
- Ha, ha, ha...