Šimun Hrgović iz Hajduka i Mislav Zadro (Aris Limassol) dvojica su nadarenih nogometaša, dvojica Vukovaraca, čiji su djed i otac kao dragovoljci branili grad heroj. Mislav Zadro je unuk legendarnog zapovjednika Blage Zadre, a Šimun Hrgović sin njegovog suborca Ivice Hrgovića (52).
POGLEDAJTE VIDEO:
- Vukovar prije rata nije bio veliki grad, svi smo se poznavali, pogotovo mi koji smo živjeli u susjedstvu, u Borovom Naselju, Trpinjskoj cesti, Hercegovačkoj ulici... Pokojni Blago Zadro je živio ulicu do mene, njegov sin Robert je išao u moju školu i često smo se družili, u blizini je živio i Marko Babić i mnogi drugi suborci, od kojih mnogih danas na žalost više nema. Neki su izginuli u ratu, neki su preminuli od posljedica rata... - priča nam Ivica Hrgović, dragovoljac i branitelj koji je rođen u Vukovaru, živio je u njemu i branio ga sve dok ga ranjenoga nisu izvukli iz obruča, a u Vukovar se vratio nakon mirne reintegracije.
- Isti kvart, ista ulica, ista kuća, kao i prije rata. Želio sam se vratiti u svoju kuću i tamo odgajati svoju djecu, ta me misao držala cijelo vrijeme rata i vukla me natrag – kaže nam Ivica, koga je život prije dvije godine opet odvojio od rodnog grada i doveo u Split, gdje pomaže sinu Šimunu da se što brže prilagodi na novu sredinu i postane prvotimac Hajduka.
Šimun Hrgović redovan je u redovima juniora Hajduka, a upravo je prije tjedan dana protiv Varaždina debitirao za seniore 'bilih'. Dobio je 14 minuta u pobjedi nad Varaždinom.
Odakle je vaša obitelj porijeklom?
- Moji roditelji porijeklom su iz Satrića pored Sinja, većina Hrgovića vuče porijeklo iz tog sela. Kao dijete često sam dolazio u posjet baki, kasnije je ona doselila k nama u Vukovar, a u Satriću imamo djedovinu, kuću i zemlju.
Kakav je bio život u Vukovaru prije rata?
- Dobro se živjelo, tome uostalom svjedoče i podatci da smo bili bogata općina, druga po BDP-u ako se ne varam. Bilo je puno tvornica, moglo se raditi i normalno živjeti. Otac je radio u Borovu, ja sam završio srednju školu i tražio stalni posao, ali sam povremeno radio sve do početka rata.
Kad ste primijetili da se nešto događa?
- Svi smo mi znali tko je tko i kako tko diše, ali nije bilo nekih većih napetosti do prvih demokratskih izbora, nakon kojih je krenulo razdvajanje, okretanje glava na cesti... Klasična priča, kao i u drugim sredinama u kojima je živjelo miješano stanovništvo. Vrlo brzo sam primijetio da neki susjedi napuštaju grad i pojavljuju se na barikadama u selima s većinskim srpskim stanovništvom oko grada. Moglo ih se i vidjeti tamo, kasnije su neki i poginuli na tim barikadama... Kad smo vidjeli što se događa i mi smo se pokušavali samoorganizirati i naoružati, ali oružja nije bilo. Branili smo se s onim što smo imali, odbijali njihove napade sve do rujna 1991. kada su svim silama krenuli u slom obrane i okupaciju grada.
Što vam je bilo najteže?
- To što ne zna odakle ti prijeti opasnost, pucalo se sa svih strana, napadali su nas s kopna, avionima, pucali su iz brodova s Dunava... Sve do 14. rujna mi smo uspijevali barem malo predahnuti i pregrupirati se između dva napada, ali toga dana krenuli su u opći napad i nisu se zaustavljali sve dok grad nije pao. Tih je dana izginulo najviše civila i mojih suboraca na dijelu bojišta na kome sam bio. Na Trpinjskoj i Hercegovačkoj cesti izginulo je u tih par dana desetak mojih suboraca, a i sam sam bio teško ranjen.
Kad ste ranjeni?
- Ranjen sam 17. rujna na Hercegovačkoj ulici, dobio sam metak u vrat, ušao je na jednoj strani vrata, izašao na drugoj. Suborci su me prebacili u vukovarsku bolnicu gdje me operirao doktor Njavro, koliko je uopće mogao u tim okolnostima i uvjetima. On mi je spasio život. Deset dana bio sam u komi, a kad sam došao k sebi, prebačen sam u civilnom kamionu kroz kukuruze do slobodnog teritorija, kasnije i u Zagreb. Nas nekoliko ranjenika bili smo praktično zadnji koji smo se izvukli i spasili na taj način, kasnije je još samo konvoj 'Liječnika bez granica' izvukao dio ranjenika. U Zagrebu sam prošao sve bolnice, bio sam dugo bez glasa, ruka mi je bila oduzeta...
Više se niste vraćali u rat?
- Nisam mogao, traheja mi je bila sužena, desnom rukom mogao sam se potpisati, držati pribor za jelo i zavezati cipele, sve ostalo mi je bilo problem. Nisam više bio za fizičke aktivnosti a kamo li za ratovanje.
Je li vam bilo teško ležati u bolnici i slušati vijesti koje su stizale na kapaljku?
- Teško je kad ti pogine prijatelj i suborac pred očima, teško je kad ne znaš što je s tvojima bližnjima, teško je u neizvjesnosti čekati vijesti, pitati se tko je preživio, tko je odveden u logor, tko je nestao, tko se nije vratio... Moji su svi na sreću preživjeli, jedino je suprugin otac ubijen pred pad Vukovara.
Dugo niste znali što je s vašom djevojkom, danas suprugom Tatjanom.
- Bili smo u vezi i prije rata, a kad je počeo rat ona je otišla u progonstvo u Opatiju. Niti je ona znala za mene, niti ja za nju. I onda je čula od drugih prognanika Vukovaraca da je "mali Hrgović teško ranjen", da sam u bolnici u Zagrebu, i tu me pronašla. Iz bolnice sam otišao u Stubičke toplice na oporavak, nakon toga smo se vjenčali 1993. godine.
Gdje ste dočekali kraj rata i mirnu reintegraciju?
- U Osijeku, gdje su nam i rođene kćerke Ivona (24) i Sara (26), a najmlađi Šimun (17) se rodio nakon što se obitelj vratila u Vukovar.
Možete li usporediti Vukovar prije i nakon rata?
- Teško je to usporediti, bilo je lijepo za živjeti, bilo je i posla i života... Ne može se reći da nam je nešto nedostajalo, Vukovar je imao i bazen, i sportsku dvoranu, dosta sportskih klubova, jaku košarka, rukomet, nogomet... Poslije rata sve se raspalo, puno toga je uništeno, puno ljudi je izginulo, neki se više nikad nisu vratili, a puno ih umire s 40 ili 50 godina, neobjašnjivo... Trideset godina poslije rata mi još pokušavamo dohvatiti standard iz vremena prije rata. Dok mi popravljamo kuće, drugi napreduju, otišli su daleko naprijed... A Vukovara se ljudi uglavnom sjete u ove dane kad se obilježavaju tužne obljetnice. Teško je to prihvatiti.
Jeste li pronašli neke uspomene kad ste se vratili?
- Ne, ništa, mene su odnijeli u plahti iz Vukovara, niti sam nešto ponio sa sobom, niti sam nešto zatekao kad sam se vratio. Par fotografija pronašao sam kod prijatelja i rodbine, to su mi jedine uspomene iz djetinjstva. Sve ostalo je nestalo u vihoru rata...
Znaju li ljudi da ste branitelj Vukovara, kako reagiraju?
- Ne volim pričati i isticati to, mnogi to ni ne znaju, pogotovo ne u Splitu, a oni koji čuju, reagiraju jako pozitivno, i to me veseli, ponosan sam. Izbjegavam pričati o tim teškim vremenima, nastojim ih ostaviti iza sebe, troje djece me gura naprijed, treba misliti na njih, na njihovu budućnost, a ne živjeti u prošlosti.
Što bi zaželjeli svom Vukovaru u budućnosti?
- Ono što mu i svi žele, da se razvija, da napreduje, da ljudi ne odlaze iz njega, da ima posla za mlade...
Zbog sina ste opet privremeno otišli iz Vukovara?
- Šimun je započeo igrati nogomet u Radničkom u Borovom naselju još kao dijete, kasnije je s 9 godina prešao u Cibaliju u čijim redovima je proveo šest godina do završetka osnovne škole, a onda je dobio poziv Hajduka. Netko je morao s njim, a kako sam ja u mirovini, bilo je logično da to budem ja. Supruga radi u vrtiću, teško joj je bilo ostaviti posao, a imamo i dvije cure o kojima treba brinuti.
Do kada ćete biti razdvojeni?
- Već sam dvije i pol godine u Splitu, putujemo kad možemo jedni drugima, ali i tome će brzo kraj. Šimun igra za juniore, sada su u Ligi prvaka i ide im jako dobro. Ljevak, kao i njegov prezimenjak Mirko koji je igrao za Hajduk. Ranije je bio veznjak, sad su ga preselili na lijevi bok. Uskoro će postati punoljetan i osamostalit će se, a ja u se vratiti u svoj Vukovar. Volio bih da zaigra za seniore, to mu je velika želja, a i meni....
Jeste li sretni što je Šimun došao u Hajduk?
- Mi smo vam svi obiteljski navijali za Hajduk, tako da nam je bilo drago kad je stigao poziv iz Splita. Vukovar je specifičan grad, puno je Dalmatinaca u njega doselilo i Hajduk je uvijek bio jako popularan. Eto, i Ante Miše je moj susjed i igrao je za Hajduk. Mi Hrvati smo navijali uglavnom za Hajduk, nešto malo i za Dinamo, oni s druge strane su navijali za Zvezdu, poneki i za Partizan. I po tome smo se razlikovali...
Kakav je suživot u Vukovaru danas?
- Da kažem da je sve dobro, nije, mnoge obitelji još uvijek traže svoje sinove, braću, očeve..., a odgovora nema. Ima na drugoj strani i korektnih ljudi, ali ima i onih koji to nisu, koji Hrvatsku ne osjećaju svojom domovinom. Svatko od nas ima svoje rane i ožiljke, ali podjele ne vode ničemu, moramo razmišljati o budućnosti. Ja sam svoj mir našao u svojoj djeci, želim ih podizati i biti uz njih, ne želim biti talac prošlosti.