Alexander Petersson (35) jedna je od najvećih zvijezda islandskog sporta uopće te svakako jedna od najvećih opasnosti za hrvatske rukometaše u večerašnjoj (20.30) odlučujućoj utakmici na Euru. No priča fantastičnog desnog vanjskog, ubojitog ljevaka Islanda i RN Löwena jedna je od neobičnijih u svijetu rukometa posljednjih godina.

Prije svega Petersson nije ni rođen na Islandu, već u Latviji. S 18 godina doselio se na Island, a 2010. godine postao je prvi imigrant koji je na Islandu dobio nagradu za sportaša godine.

- Da, doselio sam iz Latvije s 18 godina. Nije mi bilo lako, bio je to velik korak za mene. Uz treninge i utakmice, paralelno sam morao učiti jezik i sve o kulturi nove Islanda te zarađivati sa strane. Radio sam u firmi koja je postavljala šatore. Ponekad bih radio ujutro, a onda otišao na trening kasnije. Živio sam u jednoj obitelji s još jednim latvijskim igračem. Njemu je takav ritam 'dosadio' nakon par mjeseci te se vratio u Latviju. Ja sam ostao i bila je to dobra odluka. Bila su to teška, ali sretna vremena - rekao je Petersson.

Latvijac koji sve zahvaljuje supruzi Islanđanki i njenoj obitelji

Domovinu nikada nije zaboravio.

- U mom srcu i dalje veliko mjesto zauzima rodni grad Riga. Na žalost, prerijetko tamo odlazim u posljednje vrijeme, odlazak u Latviju za mene je uvijek stresan jer sretnem toliko prijatelja s kojima se ne vidim često. No volim dolaziti kući kada god mogu.

Rukomet je počeo igrati u školskim danima u Latviji. Nakon toga preselio je u Grottu na Islandu, odakle odlazi u Njemačku.

- Island mi je polako postajao sve više domom, a ovdje sam upoznao i svoju današnju suprugu Eivor. Ona je bolji dio mene i podržava me u svim mojim odlukama, bez nje ne bih ništa uspio. Zahvaljujući njoj, njezinoj obitelji i reprezentaciji, ja sam pravi Islanđanin.

Petersson je oduševljen svojom 'novom' domovinom i ljudima koji žive ondje. Ova mala otočna država, kaže, dala mu je sve u životu, a on joj se želi odužiti sportskim uspjesima kad god to može. Uz Palmarssona i Sigurdssona danas je najbolji islandski rukometaš, te usprkos problemima s pucačkim ramenom igra gotovo svih 60 minuta.

- Da, rame me boli, no moram izdržati do kraja.

Malo je nedostajalo da postane dešnjak

Riječ je, naravno, o lijevoj ruci. No malo je nedostajalo da Petersson ne završi kao dešnjak.

- Kao dječaku u školi zabranjivali su mi da jedem i pišem lijevom rukom, silili su me da sve radim desnom rukom. To me pretvorilo u dešnjaka u 'civilnom' životu, no u sportu sam ljevak. Ipak, mogu koristiti i desnu, podjednako mi je jaka - otkriva Petersson.

Tako priča Alexander Petersson, odličan rukometaš osebujne životne priče i čovjek koji će večeras jako namučiti Hrvatsku, sigurni smo.