Kad je u Debrecenu prvi put srušila svjetski rekord, bilo je onih “pametnih” koji su govorili:
- Ma to je slučajno, dogodi se.
Točno, definitivno su bili u pravu, svjetski rekordi se ruše slučajno. Nema to veze što je godinama “ginula” na svakom treningu, što se budila i lijegala misleći na plivanje, što joj je isto to plivanje postalo život. Ali to valjda tako mora biti i kad srušiš svjetski rekord, nije dovoljno dobro. No nakon nedjelje navečer vjerojatno su i oni postali svjesni da su Sanja Jovanović i Duje Draganja nešto posebno, nešto što vrijedi apsolutno svake kune koja je uložena u njih. A uloženo je malo, jako malo. No oni su nam vratili svima stostruko. No možda i bitnije od ovih medalja je njihov pristup i ono što su sve prošli. Duje je umjesto sreće zbog svjetske bronce bio razočaran gubitkom zlata. Tako razmišljaju najveći pobjednici, a Duje je definitivno taj.
A Sanja? Sve je u jednom trenutku krenulo nizbrdo, razmišljala je da zauvijek napusti plivanje, al,i srećom, došao je trener Bobev i sve je nekako krenulo. I uvjereni smo još dugo, dugo neće stati.