I nakon vaterpola, vaterpolo. Takav je život Perice Bukića (54). Danas je izvršni direktor i dopredsjednik vaterpolo saveza, a u baeznu su ga zamijenili kćer Petra i sin Luka. Oboje su sjajni vaterpolisti, sin Luka doista odlično igra za Mladost i hrvatsku reprezentaciju. Nedavno smo razgovarali s njim, nasmijao se kad smo mu rekli da neće moći dostići oca. Doista, njegov otac Perica je jedan od najboljih hrvatskih i uopće svjetskih vaterpolista ikad.
POGLEDAJTE VIDEO:
Oproštajna utakmica. Kad su u pitanju nogometaši, veliki nogometaši, to je normalna stvar. Kad su u pitanju košarkaši, to je također normalna stvar. No, kad su u pitanju vaterpolisti, onda je to neobična stvar. Perica Bukić ikona je vaterpola u Hrvatskoj, veličina u bazenu, čovjek koji na kraju karijere nije imao jednu, već dvije oproštajne utakmice. I to dovoljno svjedoči o veličini ovog sportaša. Mnogi će reći da je on bez ikakve sumnje najveći hrvatski vaterpolist svih vremena, a sigurno je i jedan od najvećih na svijetu. I njegov Solaris, i njegov Mladost su mu organizirali oproštajne utakmice.
- Karijeru sam završio 2001. godine s 35 godina, prvu oproštajnu utakmicu organizirao mi je Solaris u mojem Šibeniku. Igrao sam za Solaris u tom susretu, a protivnik je bila Hrvatska. Na drugoj oproštajnoj utakmici igrali su Mladost i reprezentacija svijeta. Bilo je to na bazenu na Savi. Tribine imaju oko 1500 mjesta, a na toj utakmici je bilo 4000 gledatelja. Na veličanstven način sam se oprostio od vaterpola, bilo je to u listopadu 2002. godine. Na oproštaj su došli svi najveći vaterpolisti svijeta u tom trenutku - prisjetio se Perica Bukić, danas izvršni direktor našeg vaterpolskog saveza. Čovjek koji je i nakon izlaska iz bazena nastavio nizati uspjehe. On je vratio Ratka Rudića na klupu hrvatske reprezentacije, a nakon njega je smatrao da izbornik treba biti Ivica Tucak. Ne, nije Rudić bio star kako su mnogi tvrdili. Njegov povratak u hrvatski vaterpolo bio je pun pogodak, baš kao što je pun pogodak i da ga zamijeni Ivica Tucak. U oba je slučaja važan faktor bio baš Bukić. Nakon vaterpolske karijere okušao se i u politici. Bio je u saboru, zastupnik najveće hrvatske stranke - HDZ-a.
- Bila je to posebna večer za mene. Postao sam treći Hrvat koji je ušao u Kuću slavnih. Nakon Zdravka Ćire Kovačića i Ratka Rudića. Biti u Kući slavnih s takvim veličinama je veliko priznanje - kaže nam Bukić.
I ulazak u Kuću slavnih svjedoči o njegovoj veličini. U reprezentaciju bivše države ušao je s manje od 18 godina, 1984. godine je u Los Angelesu osvojio prvo zlato.
- Sjećam se da sam bio na zimskim praznicima u Švicarskoj. Išao sam na skijanje kod rodbine, a onda sam u Davosu slučajno vidio Sportske novosti. Gledao sam popis reprezentativaca i na njemu sam vidio svoje ime. Protrljao sam oči, nisam mogao vjerovati da sam s manje od 18 godina dobio poziv na pripreme. Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Odmah sam se vratio u Zagreb i krenuo se spremati za te pripreme. Par mjeseci kasnije osvojili smo zlato u Los Angelesu. Dočekali su me u Šibeniku, bili su to nezaboravni dani - kaže Bukić, koji je nakon toga osvojio i zlato u Seoulu 1988. godine., ali posebno mjesto u njegovom srcu ima srebro s Hrvatskom iz Atlante 1996. godine.
Na otvaranju Olimpijskih igara nosio sam hrvatsku zastavu. Osjećao sam da možemo napraviti nešto veliko na tim Igrama. Na kraju smo uzeli srebro, moju treću olimpijsku medalju. Kakvi su to dani bili. Kad se samo sjetim četvrtfinala protiv Jugoslavije - kaže nam Perica i nastavlja:
- Zabio sam u toj utakmici dva gola, Dubravko Šimenc je tadašnjim četvercima odveo Hrvatsku u polufinale. Bio je to poseban naboj. Pa rat je tek praktički završio, a mi smo igrali protiv njih na Olimpijskim igrama. Ispuhali smo se do finala, dobili smo jednu strašnu Jugoslaviju, moćnu Italiju i onda smo protiv Španjolske ostali bez snage. Do medalje nas je vodio pokojni Bruno Silić. Imali smo sjajnu momčad, pobjeđivali smo velesile u bazenu.
Perici je to bila treća olimpijska medalja, a pitamo ga zna li koliko velikih medalja i naslova ima u karijeri.
- Ravno 40! To su olimpijske, svjetske i europske medalje, naslovi državnog prvaka i ostali trofeji - rekao je Perica, koji je karijeru počeo u rodnom Šibeniku
Mladost je odmah vidjela o kakvoj se klasi radi, pa je Perica završio u Zagrebu. U jednom od najvećih klubova svih vremena. Godinama smo govorili da je Mladost "Real na vodi".
- Pa to je činjenica, Mladost je jedan od najvećih klubova svih vremena. S njima sam osvojio tri naslova europskog prvaka, a tu je i onaj jedan s Jadranom iz Splita 1992. godine. Dakle, četiri sam puta bio prvak Europe.
Hrvatsko prvenstvo bilo je otkazano 1992., pala je odluka da Bukić i Šimenc iz Mladosti odu u Jadran i pomognu mu u Kupu prvaka. Bila je to sjajna odluka.
- Stvarno smo bili jaki. Bila je to momčad koja se borila da se čuje hrvatsko ime. Predivno mi se sjetiti tog razdoblja. Trajalo je samo nekoliko mjeseci, ali bilo je nezaboravno - prisjetio se te 1992. Bukić i dodao:
- Kakva je to momčad bila... “Pomeli” su sve i postali europski prvaci. Momčad je to u kojoj su igrali Renco Posinković, Anto Vasović, Ognjen Kržić, Mislav Bezmalinović, Dejan Savičević, na klupi je bio Neven Kovačević, a zamislite kako je ova sjajna momčad izgledala kad su joj se pridružili Bukić i Dubravko Šimenc. Jadran je 1992. godine u finalu dobio Savonu, a godinu poslije imali smo hrvatsko finale. Obranio je Jadran naslov, a u finalu je bio bolji do Mladosti s Bukićem. Kasnije je Mladost uzela još jedan naslov. Bile su to godine kad su najveći rivali Mladosti bili Posillipo iz Napulja i mađarska Ujpest Torna. Oni koji ga se sjećaju iz najboljih dana znaju kako je Perica bio strašan krilni igrač.
A na početku karijere igrao je i beka. Kaže da mu je to dosta pomoglo u karijeri, ali se nije zadržao na toj poziciji. To je bila dobra odluka. Bio je moćno lijevo krilo, razorne desnice. Najbolje lijevo krilo svih vremena, vjerojatno i najtrofejniji vaterpolist svih vremena ili jedan od najtrofejnijih.
- Ponosan sam na djecu, što su krenuli mojim stopama. Uživam gledajući njih - kaže Bukić, dvostruki dobitnik Državne nagrade Franjo Bučar.