Rušenje, 'full mount', trokut gušenje i spavanac. Veliki Khabib Nurmagomedov (32) je u svom stilu u subotu po treći put obranio pojas u lakoj kategoriji te otišao u zasluženu mirovinu. Ni Conor, ni Poirier, a niti Gaethje mu nisu mogli baš ništa. Svu trojicu riješio je gušenjem.
POGLEDAJTE VIDEO: Khabib pliva protiv struje
Svima je jasno da je najveći borac ikad kojeg smo gledali u lakoj kategoriji, a općenito? To pitanje se s pravom vrti u glavama stručnjaka koji su u subotu mogli vidjeti još jednu dominaciju u njegovu stilu.
Odlučio je reći zbogom sportu u kojem je došao do savršenog skora od 29 pobjeda i to bez ijednog poraza. Tek su mu 32 godine i naravno da je taj broj mogao još podebljati, ali odlučio se povući zbog smrti svog oca Abdulmanapa.
Otac ga je uvijek forsirao, pred njega je postavljao najveće izazove, a na sparinzima je za njega birao samo najbolje i fizičke jače protivnike. Abdulmanap je znao što radi. Znao je da će njegov sin postati nepobjediva mašina uz takav režim.
A jedna snimka iz 2005. godine dokazuje zbog čega je postao jedan od najvećih u povijesti. A do nje trebalo dobro kopati. Tada 17-godišnji Khabib se borio u finalu turnira u sambu protiv tri godine starijeg protivnika, Magomeda Ibragimova, i izgubio! To je možda i jedina snimka njegova poraza, a nakon proglašenja je plakao kao kišna godina. Pao je na pod i ridao suze dok ga je protivnik tješio.
Svaki neuspjeh je nova pouka. Svaka bol je nova motivacija. I zato je Khabib postao ono što je danas. Zajedno sa svojim ocem radio je na nedostacima, prolijevao znoj i suze dok nije postao nepobjediv.
U profesionalnim MMA borbama debitirao je 2008. godine pobjedom nad Bayramovim, a zanimljivo je da je svoju karijeru započeo onako kako ju je i završio. Trokut gušenjem. U ruskim i ukrajinskim organizacijama je dominirao i redao pobjedu za pobjedom pa se 2012. godine odlučio priključiti najvećoj svjetskoj MMA organizaciji. Kamala Shalorusa je u prvoj borbi u UFC-u riješio gušenjem pa redom pobjeđivao Tibaua, Tavaresa, Trujilla, Healyja, Dos Anjosa, Horchera, Johnsona, Barbozu. I sve to vrijeme u njegovu kutu je stajao njegov otac.
U travnju 2018. godine napokon je došao do onoga za što se borio. Nakon devet uvjerljivih pobjeda UFC mu je napokon dao borbu za titulu, a Ala Iaquintu je suvereno pobijedio i upisao se u povijest lake kategorije. Pojas je triput branio, ništa mu nisu mogli ni prgavi Conor koji ga je vrijeđao prije meča pa dobio po 'lampi', ni Poirier, a posljednje zbogom rekao je nakon dominacije nad Justinom Gaethjeom.
Imponirala je ta njegova snaga i mirnoća. Činilo se kao da se može boriti dva dana bez prestanka. Neumorno bi rušio protivnike, vrebao oko njih, migoljio se oko njih strpljivo poput kakve zmije. A onda bi jednim potezom riješio sve. Tu pomoći više nije bilo. Conor McGregor ga je pokušao isprovocirati, bio je kao bijesni pas prije borbe, ali to je ostalo samo na tome. U oktogonu se pojavio vrabac. Bilo je nemoguće parirati njegovom hrvanju koje je jedno od najboljih u povijesti, a protivnici su mogli samo tapkati. Ili zaspati kao Gaethje.
Možda je rano završila jedna briljantna karijera, možda je s još nekoliko borbi i pobjeda mogao postati i najveći ikad. Ali nema mu nitko ništa za prigovoriti. Odlazi kao najdominantniji borac u povijesti.