Život na otoku sam po sebi je kompliciran i zahtjevan, a svakodnevna borba za preživljavanje u škrtom okolišu izvlačila je oduvijek ono najbolje iz ljudi koji su odrastali na otocima, u izolaciji i neimaštini. Nije ni čudo da su mnogi uspješni ljudi u svim segmentima društva odrasli upravo na otocima ili vuku porijeklo s otoka, a koliko je to okruženje ponekad brutalno i neprijateljski raspoloženo, možda najbolje svjedoče dvojica ekstremnih sportaša s otoka Hvara, Janez Maroević i Tonći Pavičić – Donkić, čije su životne priče spomenik ljudskom radu, trudu i odricanju, baš kao što su primjerice dalmatinski suhozidi spomenici marljivosti njihovih predaka...
Janez Maroević (47) je atletičar, a Tonći Pavićić-Donkić (51) plivač, obojica maratonci, obojica među najuspješnijima u povijesti Hrvatske, obojica poznati diljem svijeta, bilo zbog istračnih maratona u Bostonu, Fort Lauderdaleu, New Yorku..., bilo zbog preplivavanja La Manchea, Gibraltara, Viškog kanala, Ciriškog jezera...
No osim što su generacijski bliski, što su odrasli na svega par kilometara jedan od drugoga, na koncu i što se bave sportovima koji od njih zahtjevaju čeličnu volju i ekstremnu izdržljivost, obojica su se u mladosti suočili i s nerazumjevanjem okoline, koja je bila neprijateljski raspoložena prema svima koji su bili drugačiji. A njih dvojica su i te kako bili drugačiji.
- Trčati sam počeo 1989. u srednjoj školi da skinem dvadesetak kilograma viška. Bio sam uporan, svako popodne sam trčao krugove na nogometnom igralištu, na kome sam na koncu u travi utabao i stazu. Svi su mi se smijali, bili su uvjereni da sam poludio, a susjedi su predlagali majci da me vodi psihijatru, jer očito nešto nije u redu s mojom glavom. Čak i kad sam krenuo na fakultet u Split 1992. i počeo trčati za ASK, ništa se nije promijenilo – prisjeća se Janez Maroević, a ništa bolje nije prolazio ni njegov kolega.
- Možete misliti kakve su bile rekacije ljudi kojima je i ljeti hladno za kupanje, kad bi me vidjeli u studenom ili veljači da ulazim u more. I to radi treninga!?
Iako su se u međuvremenu stvari umnogome priomijenile, taj osjećaj nelagode, pa i srama koji im je nametnula okolina, obojica osjećaju i danas.
- Nije da se skrivam, ali nikad ne trčim po rivi ili po centru, nego uvijek po sporednim cestama gdje me manje ljudi vidi – otkriva nam Janez, a Tonći priznaje da i on rađe pliva po skrovitim uvalama Starigrada i Vrboske, gdje ga nitko neće vidjeti.
- Meni je neugodno kad vidim ljude kako me u čudu gledaju. Tako je to.
Janez je imao i dodatni teret imena, posve neuobičajenoga za Hvar.
- Generacijama unatrag po tradiciji svi muški članovi moje obitelji nosili su ime Ivan. Ne znam zbog čega su meni dali ime Janez, navodno jer je netko rekao da Janez na slovenskom znači Ivan, pa da se razlikujemo, premda nemamo nikave veze sa Slovenijom. No svejedno me u Starigradu i danas gotovo svi zovu Ivica.
I kao i u mnogim drugm slučajevima, i njih dvojica poznatiji su i priznatiji van svog okruženja. O Maroeviću je Petar Krelja snimio film ''Maratonac'', a Pavičić-Donkić napisao je knjigu ''Mt. Everest Horizontal'' o svom preplivavanju Lamanchea...
Kako, zašto je sve krenulo, znaju samo oni...
- Kad se rodiš na dan karnevala, cijeli život ti je takav. Cijelo djetinjstvo sam osjećao potrebu izaći iz okvira otoka i našao sam izlaz u plivanju. Počeo sam na hotelskom 16-metarskom bazenu poput Veljka Rogošića, ali hoteli ne rade cijelu godinu, pa sam zimi plivao u moru. Nisam imao ni trenera, kopirao sam treninge braće Petrić, pomagao mi je i Niko Tudor s Brača, ali sam odrađivao po 450 treninga godišnje. Svaki dan stopirao sam od mog Vrbanja do Starigrada i natrag po dva puta, ništa me nije moglo zaustaviti. I ta upornost dovela me do vrha jugoslavenskog, kasnije i hrvatskog plivanja. Uzeo sam pet zlata na jednom prvenstvu Hrvatske u Rijeci – kaže Pavičić–Donkić, koji je držao hrvatske rekorde na 200 i 400 metara slobodnim stilom, a bio je i član one poznate Jadranove štafete sa Žeravicom, Karlom i Miloševićem.
No trebalo je od nečega i živjeti, pa je prekinuo studij, krenuo u proizvodnju kolača, a nakon isplivanog Farosa '96 trbuhom za kruhom u Švicarsku. Povremeno bi se čulo za njegove plivačke maratone, bolje rečeno pothvate. Prvi je plivajući spojio Vis i Hvar (55 km), pobjedio je na maratonu preko Ciriškog jezera (27 km), preplivao je La Manche (40 km), Gibraltar (16 km), plivao u Perthu, Riccioneu, Montrealu, Kranju, Cadizu...
Danas je, kaže, profesionalni otac, brine o djeci, obrađuje masline, slika, i pokušava uvjeriti suprugu da ga pusti na još koji maraton.
- Želio bih isplivati od Makarske do Jelse i Irski kanal, imam negdje u sebi želju da isplivam sedam najvećih maratona na svijetu koje napada Dina Levačić, ali za svaki od sedam velikih budžet je između 10 i 15.000 eura. Zovu me u Grčku, u Srbiju, u Nizozemsku..., ali djeca su mala i ona su mi trenutno prioritet. No bez obzira vratio se maratonima ili ne, svaki dan treninram, svaki dan sam u moru, bez obzira na vrijeme i začuđene poglede.
Slično razmišlja i Janez.
- Njemu se čude kad ga vide u moru u veljači, a meni kad protirčim po najvećoj vrućini u kolovozu.
Tako je to oduvijek, tako je i danas, kada je za njim šest naslova državnog prvaka u maratonu, 26 medalja na državnim prvenstvima, 130 pobjeda na raznim utrkama i 33 istrčana maratona, od kojih se ističe onaj na kome je pobijedio 2014., u Američkom Fort Lauderdaleu.
- U maraton sam krenuo posve slučajno, jednostavno sam na dan utrke promijenio prijavu iz polumaratona u maraton, i istrčao ga za 2:30 sati i stigao prvi. Od tada sam istrčao preko 135.000 kilometara, jednostavno, to je moj život, za mene je dan bez trčanja izgubljen dan, to je postao moj stil života.
Iako su obojica u ozbiljnim godinama, daleko su od razmišljanja o kraju karijere.
- Htjeli bismo svoje iskustvo i energiju usmjeriti u nešto korisno, da mladima omogućimo da ne moraju prolaziti sve ono što smo nas dvojica morali proći.
No, to ne ide baš lako. Imali su ideju preuzeti vođenje Faros maratona, najpoznatijeg daljinskog plivačkog natjecanja u Hrvatskoj, koje se od 1976. održava u ljetnim mjesecima u starogradskom zaljevu. Iako je Maroević 14 godina bio prvi čovjek organizacije, a Tonći nastupio čak 11 puta, za njih nema mjesta u organizacijskom odboru.
- U drugim sredinama bi ljudi bili sretni da se uspješni sportaši uključe u rad, da pomognu iskustvom, no kod nas tjeraju bolje od sebe kako bi zadržali pozicije. Da se slikovito izrazim, imaju Messija i Ronalda, a oni u glavne uloge guraju veterane koji jedva da mogu i hodati – kaže Donkić, a Maroević dodaje:
- Prijatelj mi je došao na Faros nakon 30 godina i u šali mi kazao kako se u međuvremenu nije ništa promijenilo. Ni organizacija, ni oni koji rade, čak su i stolice u hotelima iste kao prije 30 godina. Svi idu naprijed a mi stojimo, a imamo i te kako zanimljiv proizvod s dugogodišnikom tradicijom...
Nekad je Faros bio prestini maratoč čak i u svjetskim okvirima, nekad je i Savez daljinskog plivanja bio u Starigradu, nekad je na računu bilo i po 400.000 eura. Danas je novac nestao s računa, Savez je preselio u Poreč, a Faros u organizacijskom kolapsu.
- Do tjedan dana prije utrke nije se znalo hoće li je uopće biti, a sram me bilo vidjeti da se plakati lijepe po kontejnerima...
Stvar je u tome da je sve što je vezano uz Fasros i dalje u rukama utemeljitelja Vinka Šoljana, čovjeka koji je napravio puno za daljinsko plivanje, ali koji će isto tako uskoro navršiti 85 godina i više ne može pratiti svjetske trendove. No, i dalje sve konce želi držati u svojim rukama.
- Umjesto da bude sretan što je odgojio nasljednike, valjda se boji priznati da će to netko raditi boje od njega. Već sam imao problem oko monografije koju sam uglavnom sam napisao ali je on inzistirao na potpisu nekih autora koji nisu ni sudjelovali, pa oko prijema u Kuću slavnih plivanja, na koju on nije želio otpustovati pa sam putovao ja o svom trošku.... - kaže Maroević, a Paviić – Donkić zaključuje:
- Nećemo odustati. Na tisuću sportaša jedan uspije, a na Hvaru uspije jedan na sto jer je koncnetracija toliko jaka da je idealna za stvoriti sportaša, pa i intelektualca... Borba za opstanak i prirodna selekcija učinila je svoje, ali to je i dodatni motiv, ta upornost i tvrdoglavost nas tjera da budemo uporni i da ne odustanemo. Pa nećemo odustati ni od Farosa. Prije ili kasnije ćemo doći u priliku organizirati Faros i učiniti ga još boljim nego što je ikad bio...