Broj 5, makni se! Broj 13, pusti loptu! - viče sudac prije nego što zazviždi i prekine igru.
Upozorava igrače na terenu da su u prekršaju, a da pritom ne prekida igru. A kako je tek lijepo vidjeti sportaše, onakve mrge, kako ne glumataju po terenu, ne bacaju se i ne lamaću rukama onako iritantno na svaku sučevu odluku.
I dok je u nogometu znalo biti i trenera, pedagoga, koji su javno priznavali kako igrače uče da pritišću suce na razne načine tijekom igre, ragbi nam nudi posve drugačiju priču.
U subotu je završilo Svjetsko prvenstvo, JAR je postala prvak pobjedom u finalu nad Engleskom 32-12. I u finalu je bila jedna kontroverzna odluka, Afrikancima je priznato polaganje iako će mnogi 'staviti ruku u vatru' da je dodavanje bilo nedopušteno, prema naprijed. Sudac je pregledao snimku i zaključio da je sve u redu. Od Engleza ni riječi. Na terenu, u loži gdje sjedi izbornik, čak ni na tribinama od strane engleskih navijača.
Da, mogli bi nogometaši štošta naučiti od ragbijaša. Prije svega kako poštivati suca. Ali i suci, kako da komuniciraju s igračima.
Ragbijaši ne skaču niti šire ruke na sudačke odluke. Sucu se obratiti smije samo kapetan, pri čemu ni jedan drugi igrač ne smije biti ni blizu. Ako to netko prekrši, nema kartona, već se kažnjava cijela momčad, jer se akcija nakon prekida nastavlja deset metara dublje prema golu momčadi čiji su igrači bili nepristojni. Pa zamislite da se u nogometu zbog prigovora sucu slobodan udarac dosuđen na centru pomakne deset metara bliže golu. Još deset i eto slobodnjaka za gol! Pa vi lajte...
Svaku spornu situaciju pregledava TMO, nešto poput VAR-a u nogometu. Samo, razlika je što TMO snimku vide i gledatelji i igrači na semaforu, a suci naglas komentiraju što vide. Nakon što se uvjeri što se doista dogodilo, sudac pozove oba kapetana, te igrača uključenog u sporni događaj, i mirno im i pristojno objasni što je vidio i zašto je nešto dosudio. Nakon takvog objašnjenja, i kad igrač dobije crveni karton ili se poništi neko polaganje, pogovora nema. Svima je sve jasno.
Često se u tim razgovorima između suca i igrača čuje "molim" i "hvala". Bez arogancije, bahatosti, koja samo diže tenzije dok su glave vruće, bez guranja i mrkih pogleda a'la Collina. Ali i sučevo "Molim te šuti dok ja ne završim" ako igrač previše gnjavi s potpitanjima.
U ragbiju je moguće i na najvećoj međunarodnoj sceni da nekome sudi sudac iz iste države. Jer je povjerenje veliko.
A najvažnija je stvar da djeca koja gledaju svoje uzore ne vide valjanje i pljuvanje po terenu i svađanje sa sucima. Vide prave sportaše, kako daju sve od sebe na terenu, ali i poštuju suparnika i suca.
Griješe li suci u ragbiju? O, da, naravno. Ali nitko zbog toga neće dizati revoluciju, neće u tome tražiti alibi. Niti na taj način indirektno poticati i ohrabrivati čak i fizičke napade na suce.
Pa neka nogometaši i nogometni čelnici pogledaju koju utakmicu ragbija. Imaju što naučiti...