Ivan Rakitić uzima tu loptu, namješta ju na bijelu točku i kreće u zalet...
Šanse da kiksa su jednake onima da na vaša vrata večeras pokuca Jessica Alba. U tim sekundama dok kreće na šut, zatvarate oči i misli su okupirale one pobjedničke slike Vatrenih nakon Danske.
Onaj Ćorlukin video iz autobusa gdje premoreni igrači nakon dva sata 'peglanja' s Dancima glasno pjevaju hitove Mladena Grdovića. Znate da se takve stvari ne mogu odglumiti.
Znate i to da su ovi momci od čelika, da su - neraz*ebivi!
Otvarate oči na sekundu i vidite da Rakitić opet savršeno pogađa za pobjedu. Drago Ćosić urla u eter, a Zlatko Dalić - plače i grli svoje igrače. Opet zatvarate oči u nevjerici.
Za isto vrijeme u HRT-ovom studiju Prosinečki i Jeličić skaču i plešu, a diljem Hrvatske ori se pjesma, otvaraju se pive i nastaje ludnica kao mitske 1998.
Prolaze te sekunde, još jednom otvarate oči i vidite novo veliko slavlje igrača. Dobro poznate slike. Savršene.
Taman nekako kad se običan čovjek smiri nakon te lavine emocija u tako kratkom vremenu, HRT u svojoj odjavnoj špici pusti 'Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj' od Daleke Obale i raz*ebe sve do kraja.
Otvaraju se dosad neviđene emocije, barem nama, mlađim generacijama. Nama koji smo u ponosno doba 1998. bili klinci.
Bilo mi je tek osam godina te 1998. i većine toga sjećam se kroz maglu. Znam da smo bili baš jaki... Od starijih sam se naslušao priča o nikad viđenoj atmosferi, euforiji i slavljima. Toliko puta sam čuo da se to više nikad u nas neće ponoviti.
Pregledao sam vjerojatno svaki mogući video i članak vezan za Ćirine Vatrene 1998. i upijao svaki djelić tog ugođaja maštajući o tome da i mi, novije generacije, doživimo makar približno takvo što.
Da iz prve ruke vidimo kako to naše ulice i trgovi gore za te igrače... Istog trena počeli su stizati razni zapisi slavlja. Znam da je moj Vukovar gorio i da me to dirnulo do kraja. Gorjele su ulice od Iloka preko Varaždina do Dubrovnika...
Osjetio sam duh te '98 i bio spokojan, iako bih tog trena trčao na ulice i nekontrolirano urlao i skakao.
Kao, valjda, svako normalan u toj situaciji!
Jesmo li svjesni svega što se događa zadnjih tjedana? Iskreno, dok pišem ovo u 3 sata ujutro i slušam Daleku Obalu, ne mogu to tvrditi sa stopostotnom sigurnošću. Onda otvorim Facebook i vidim kako igrači plešu po stolovima na 'Moju Domovinu'.
Događa se i mi smo dio toga, zahvaljujući toj ludoj klapi. Pazite, dva je ujutro bilo, Vrsaljko i Lovren vise na Instagramu i pozdravljaju sve Hrvate diljem svijeta koji su im se javljali, ostatak igrača prenosi atmosferu iz svlačionice, autobusa, hotela...
I dok to gledate, nekako blesavo se smijete od sreće.
Da, stvarno jesmo dio toga.
Moći ćemo baš uvijek pričati da smo živjeli ove trenutke prilično intenzivno. Tek kad izgovorite glasno 'HRVATSKA JE U POLUFINALU SVJETSKOG PRVENSTVA' shvatite da nije nekakva za*ebancija.
To je ono najbolje i najvažnije. Zvuči tako jednostavno...
Hoćemo li riješiti te Engleze ili ne, u ovom trenutku manje je bitno dok su emocije na vrhuncu. Emocije koje će vječno biti pohranjene u neke od najljepših uspomena u životu.
A ako ih raz*ebemo, ako uđemo u to finale...
Pokušajte maštati o tome ovih dana, a pustimo Dalića i čelične majstore lopte da maštu pretvore u stvarnost.
VIDI OVO: KVIZ: Koliko si dobro pogledao sinoćnju pobjedu Hrvatske!
Makar i kroz novu dvosatnu dramu, mi smo spremni! Za još novih, prekrasnih doživotnih uspomena.