Tko je Mindaugas Nikoličius, čovjek koji je postao novi sportski direktor Hajduka? Šira javnost o njemu zna malo, praktično da je došao iz Litve i da je preporodio nekadašnjeg drugoligaša, koji je u zimskoj stanci ispred Hajduka čak 12 bodova. Štoviše, s puno skromnijim budžetom nije postigao samo bolji rezultat, nego je bolje prolazio i na tržištu.
U nemogućnosti osobnog kontakta i intervjua, potražili smo neke nepoznate detalje iz života i karijere ovog osebujnog Litavca, koji je završio Pravni fakultet, ali i koji je i te kako povezan s Hrvatskom. Njegova supruga je iz okolice Zadra, tako da i Niko, kako ga većinom zovu, sasvim solidno govori hrvatski jezik, uz litavski, engleski, njemački i ruski koje govori tečno.
Zanimljivo je kako prezime Nikoličius nije litavsko te kako vjerojatno potječe iz našeg dijela Europe, ali je neki od njegovih predaka odselio u Litvu i prilagodio ga. Obzirom da nogomet u Litvi i nije toliko popularan, nije ni čudo da ga isprva nije trenirao ni Nikoličius.
- Odrastao sam na mjestu koje je okruženo vodom, s jedne strane je Baltičko more, a s druge veliko jezero. Grad se zove Nida, smješten je na poluotoku dugačkom stotinjak kilometara, od čega polovica pripada Litvi, a polovica Rusiji. Moj grad je na granici, usred sve te vode, tako da je tamo normalno da svako dijete prođe školu jedrenja. Stave te u male jedrilice i ajmo...
- Ali nije to bilo za mene, nisam to volio. Moj djed je bio ribar i bili smo jako povezani s vodom, ali ja sam osjećao da je moj poziv nogomet. Bio je to neobičan izbor, budući da sredina u kojoj sam odrastao nema nikakve veze s nogometom – kazao je Nikoličius za lokalni Velikogorički mjesečnik Reporter.
Dok je živio i radio u Velikoj Gorici, Nikoličius je često odlazio u Zagreb, na utakmice Cedevite.
- Litva je jako dobra u košarci, u kojoj je možda nešto lakše doći do velikih rezultata, ali činjenica je da imamo jako veliku tradiciju, velike igrače, uspješnu povijest. Sretni smo kao država što imamo tako dobre košarkaše. Kao u svako dijete u Litvi, i ja sam uvijek volio košarku, igrao sam košarku i uživao sam u tome.
- Možda nisam bio dovoljno talentiran, ali nisam bio ni toliko loš. Međutim, kad sam shvatio da ne mogu doći do najvišeg nivoa, odlučio sam da je košarku bolje igrati samo iz zabave. Bio sam playmaker, to mi je omiljena pozicija, a igrali smo kao djeca stvarno jako puno... Turniri 3 na 3, pa 5 na 5... Obožavam košarku, a znam da je i hrvatska košarka jako popularna. Po mome mišljenju, košarka je idealan sport za ovo podneblje. I s nogometom je tako, naravno.
Prvi dodiri s nogometom imao je u Klaipedi.
- To mi je bio najbliži veći grad i s 14 - 15 godina sam počeo ići na utakmice. Bilo nas je 50-ak, putovali smo po cijeloj Litvi s klubom, čak i u inozemstvo. To je bio moj neki prvi dodir s nogometom. Kad sam otišao studirati u Vilnius, jedan biznismen me zaposlio u svojoj firmi. Radio sam nešto i u litavskom nogometnom savezu, a kako je gazda firme bio i vlasnik Heartsa, kluba u Škotskoj, tu je krenula moja priča. Otišao sam tri godine u Škotsku, a zatim osam godina proveo u Žalgirisu. S kolegama sam preuzeo klub i učinili smo ga ponovno važnim, osvojili smo 15 titula u pet godina, no u jednom trenutku osjetio sam da sam ušao u komfornu zonu.
- Kako sam vrlo ambiciozan, želio sam nešto drugo, čak i napraviti korak unatrag pa pokušati nešto novo. Imao sam više opcija, ponuda, ali nisam želio otići bilo gdje, samo da odem. Odlučio sam da je Hrvatska idealna zemlja za novi početak, za korak naprijed, a kad se ukazala prilika da dođem u Goricu, prihvatio sam je objeručke. U tom trenutku možda je bilo čudno napustiti Žalgiris, prvaka države i klub koji je igrao kvalifikacije za Ligu prvaka zbog hrvatskog drugoligaša, ali baš to sam želio. Procijenio sam što se ovdje može učiniti u sljedećem razdoblju, vidio sam u perspektivi ovo što se sad događa s Goricom. Razmišljao sam da će se, ako budemo radili kako treba, ta druga liga kroz godinu ili dvije pretvoriti u europska natjecanja. Dakle, dobit ću isto što sam imao u Litvi, čak i više od toga, a radim u zemlji koja je puno više nogometna. Tako se i dogodilo, ispalo je savršeno.
Nikoličius se iskazao sposobnošću pronalaženja mladih i potentnih igrača, kakvih je doveo u Goricu jako puno.
- Pravog igrača je jako teško naći. To je iznimno dug proces, postoje igrači koji se prate i po dvije, tri godine. Vrlo je mali postotak onih koje dovodiš računajući i na pomoć sreće, kao i onih za koje odmah vidiš da je to pravi igrač, pravo pojačanje. Naravno da se u svemu tome događaju i pogreške, krive procjene, jer tu treba računati na jako puno okolnosti.
- Da bi igrač bio uspješan, mora se poklopiti puno faktora u tvoju korist. Primjerice, imamo jako dobru klimu u svlačionici, vidim da su igrači potpora jedan drugome, da su prijatelji, što je jako važno. Velik dio naših igrača koji su se dobro predstavili takvi su ispali, između ostaloga, i zato što su imali podršku suigrača i okoline. Nitko od njih nije igrao 'privatne utakmice', kako se ovdje voli reći, a to je i ključno. Kroz uspjeh momčadi došli smo do toga da se neki igrači nametnu, ostvare veću vrijednost na tržištu i pretvore se u mnogima zanimljive i poželjne mete.
Nikoličius se oslanja na suradnike, ali jako puno utakmica gleda i sam.
- Pokušavam pogledati sve utakmice HNL-a, gledam drugoligaške utakmice, ponekad i trećeligaške... Pratim i hrvatske igrače u inozemstvu, pa neke igrače koje pratimo, skautiramo. Ne gledam većinu velikih utakmica, nije baš da previše pratim englesku, talijansku ili španjolsku ligu. To spada u opuštanje, čisto da vidim u kojem smjeru moderni nogomet ide, ali svjesni smo da razina na kojoj radimo nije Liga prvaka, Real ili Barcelona. Moramo biti čvrsto na zemlji i baviti se onim što je oko nas, onim što će nam pomoći da napravimo korak naprijed.
- Često mi je puno zanimljivije pogledati utakmice u drugim ligama Italije, Španjolske ili Njemačke. Način na kojim gledam utakmice ovisi i o tome što gledam, što tražim. Zanimljivo je pratiti igrače, njihove priče, doznati u čemu su uspjeli, u čemu nisu... Po medijima se često ističu pozitivne priče, ali puno je toga u pozadini, puno teških sudbina, priča o snovima koji su se srušili. Nogomet zna biti brutalan i nemilosrdan. Tisuće je igrača koji su bez kluba, bez prilike, treba ih znati pronaći. Ovo je jako velik posao, mašinerija, nije nimalo lako.
Slobodnog vremena je malo, a provodio ga je u Zagrebu.
- Volim prošetati Zagrebom. Živio sam prije u Vilniusu i Edinburghu, u gradovima s prekrasnom starom jezgrom, a to ima i Zagreb. Znao sam proći i po desetak kilometara. Volim i hranu, volim istraživati barove i restorane, pronalaziti neke nove i nepoznate stvari.
- Volim otići i na more, ovdje ima stvarno jako puno prekrasnih mjesta, a volim se i družiti s ljudima. Nogomet zahtjeva potpuni fokus za vrijeme sezone, moraš biti svjež i spreman za izazove, a nema previše vremena za predah. Zato većinu slobodnog vremena zapravo provodim odmarajući se, kako bih sljedećeg dana bio potpuno spreman za sva ova čuda koja radimo. Pokušavam spavati između sedam i devet sati. Dogodi se često da radim do dva ili tri u noći, ali onda se znam i probuditi u devet ili deset...
Život u Hrvatskoj se jako razlikuje od onog u Litvi ili Škotskoj.
- Svaka država ima svoj mentalitet, neke svoje posebnosti, svoju kulturu, ali za mene kao Litavca sve ovo u Hrvatskoj je vrlo blisko. I mi smo bili dio velike države, SSSR-a, možda i zato imamo puno sličnosti. Osobno, ovdje se osjećam kao doma, nisam imao ni najmanjih problema s prilagodbom. Zato i toliko uživam ovdje, nema velikih razlika. U Škotskoj, s druge strane, potpuno je drukčije. Vozi se po drugoj strani, topla i hladna voda na obrnutoj su strani... Potpuno drukčija kultura. U Hrvatskoj je, kažem, puno sličnije mojoj Litvi.
- Ljudi su jednostavniji, iskreniji, a to mi se sviđa. Kao i hrana. U Litvi jedemo puno hrana s krumpirom. Toga ovdje nema previše, iako mislim da bi se ljudima u Hrvatskoj ti naši specijaliteti svidjeli. Dio toga uključuje i meso, a vidim da ovdje ljudi jako vole meso. Krumpir se u Litvi i kuha, i peče, priprema na različite načine, sve je ukusno. A u Hrvatskoj jako volim riba, može se nabaviti kvalitetna i svježa riba, a sviđa mi se i kulen i drugi domaći specijaliteti. Pokušavam istraživati što više toga, probati sve što je ovdje popularno. Svidio mi se i ajvar, i kajmak... Dok, recimo, sarmu imamo i mi u Litvi. Što je još jedan dokaz da smo slični.
Kao negativnu stranu svog posla istakao je dostupnost, svatko ga može nazvati i teško mu je odgovarati na sve pozive, poruke...
- Današnja nogometna tržnica velikim se dijelom odvija na WhatsAppu, tipkanje je gotovo u potpunosti zamijenilo pozive, tako da mogu reći da je mi je sučelje na mobitelu kao Football Manager uživo. To nije normalno, svi su na WhatsAppu, samo dolaze poruke... Čak sam prošle godine obrisao Viber, nisam to mogao sve ispratiti, previše informacija je dolazilo. I tako to ide cijeli dan, puno sam u kontaktu s igračima, trenerima, agentima, skupljam informacije, dogovaram poslove... Mobitel mi nije najdraži predmet, ali najkorišteniji sigurno je. Kad poželim malo mira, uključim 'flight mode', da me nitko ne može dobiti. To radim i kad navečer idem na spavanje. Ne želim imati nikakvog dodira s poslom dok odmaram.