Dvojica nogometaša iz varaždinskog kraja Neven Đurasek, igrač Dnjipra i Lovro Cvek, igrač Zorje, te trener Dnjipra Igor Jovićević su u nedjelju navečer konačno stigli na hrvatsko tlo nakon što su se nekoliko dana probijali kroz okupiranu Ukrajinu.
POGLEDAJTE VIDEO: Hrvatski nogometaši pobjegli iz Ukrajine
Za vikend je trebalo početi ukrajinsko prvenstvo, u srijedu su bili na večeri u restoranu, a u četvrtak ujutro probudila ih je tutnjava. U tim trenucima počela je invazija Rusije na Ukrajinu. Čule su se bombe i granate kako padaju blizu njih.
- Ništa se nije dalo naslutiti da bi se takvo nešto moglo dogoditi. Sve nas je to iznenadilo i zateklo. Kada te tako nešto iznenadi, moraš brzo reagirati. I mi smo to napravili i hvala Bogu, na vrijeme smo se izvukli - rekao nam je Neven Đurasek.
- Žurili smo svatko s jednom torbom, ja s toaletnom torbicom. Nije ti svejedno. Tražiš utočište, to nam je ponudio predsjednik kluba u jednom selu blizu Dnjipra. Prva saznanja bila su da gađaju vojne baze, tamo nema vojnih baza pa je bilo sigurno. Hvala predsjedniku kluba na tome, stvarno smo mu zahvalni - rekao nam je Đurasek.
Tamo se smjestio s trenerom Jovićevićem, a pridružio im se Lovro Cvek koji je stigao iz Zaporožja.
- Nije ništa bilo. Samo smo odjednom čuli tri, četiri detonacije u 10 ujutro. Stupio sam s Nevenom u kontakt, rekao mi je gdje se nalaze, našao prijevoz, sva sreća pa smo se tamo mogli naći. Došao sam do njih i nastavio s njima. U Zaporožju nije bilo problema, to je danas krenulo.
Bio je to put pun neizvjesnosti i straha. U petak su krenuli prema rumunjskoj granici, a vozili su 24 sata i to 1000 km u komadu. Bojali su se stati kako se ne bi nešto dogodilo pa su se samo izmjenjivali za volanom.
- Došli smo do tog sela s klupskim automobilima iz Dnjipra. U tim autima bili su pomoćni treneri kluba, oni su nas u petak poveli prema zapadu. Znali su te neke puteve. Prvi plan je bio da krenemo prema Lavovu, ali na putu dobiješ informaciju da ne možeš tamo, da su sirene, da je srušen most. Pa smo odlučili otići prema Rumunjskoj - kazao je Đurasek, a Cvek dodao:
- U glavi nam je bilo da što prije dođemo do granice i da prijeđemo na sigurnu stranu. Da budemo na sigurnoj zoni, da se maknemo od svega. Samo želiš otići na sigurno.
Nisu puno spavali, bilo je najbitnije doći živ i zdrav do rumunjske granice. Na svu sreću, to su uspjeli u subotu ujutro. Izašli su iz automobila pa pet km pješačili do granice.
- Nismo puno spavali, ali vuče te neki adrenalin. Samo čekaš da se dokopaš granice, uvelike nam je pomoglo da je taj put kojim smo išli bio miran, nije bilo granata, eksplozija. Na trenutke smo se mogli zezati malo. Koliko god si sretan da smo mi prošli granicu, tužan si kad vidiš te scene. Ne bih to poželio nikome. Nadam se da će brzo doći do nekog sporazuma. Pregovori su krenuli, nije mi jasno zašto nisu krenuli prije invazije. Kažem, nadam se da će doći do mira - rekao je Đurasek pa nastavio:
- S rumunjske strane moj prijatelj i golman iz kluba je organizirao klub do Bukurešta. Tamo je Dinamo meni, Lovri i treneru platio smještaj. Drugi dan su nam kupili avionske karte. Hvala im na toj prelijepoj gesti. Svima su nam pomogli i stvarno hvala im na tome - kazao je Đurasek.
Dok su oni tražili put prema sigurnom svijetu, najviše su se brinuli njihovi roditelji.
- Naši su se jako brinuli, zvali su nas svakih 15 minuta, Gdje se nalazite, kada krećete, kada ćete stići. Mi moramo njih smirivati, ne oni nas. Bili smo pozitivniji od njih - Kaže Cvek.
Jedina želja za kraj mu je da..
- Ovo sve završi što prije. Ne zbog nas, nego zbog svih tih ljudi tamo, da neće biti više žrtava. Da se to sve stabilizira. Nogomet je trenutno u drugom planu - Zaključio je Cvek.