Hrvač Ivan Huklek je s dvije maestralne borbe u utorak ujutro stigao sve do polufinala Olimpijskih igara u kojem ipak nije mogao pobijediti svog ukrajinskog protivnika te mu je ostala borba za broncu. A nakon briljantnog slavlja u četvrtfinalu 4-1 protiv Uzbekistanca Rustama Asakalova pogledao je prema nebu i uperio prst. Kao da je pobjedu posvetio nekome...
A to je i napravio. Jer i sam plasman na Olimpijske igre posvetio je svojoj sestri koja je preminula u travnju. Imala je tek 11 godina. Sam Huklek nije htio nastupiti na kvalifikacijskom turniru, no naposljetku je to ipak učinio. I uspio - za sestru.
- Ne bih javno previše o tome što se dogodilo, nadam se da me razumijete, bio je to veliki šok za cijelu obitelj. Rekao sam da uopće neću ići na kvalifikacijski turnir u Sofiju. Roditelji su mi rekli da bi Marta bila sretna da nastupim i pokušam doći do Olimpijskih igara. Bio je to rolerkoster emocija. Oženio sam se prošle godine predivnom suprugom Josipom, bez koje ne bih uspio, pa dobio sinčića Nou, a onda ova tragedija... - rekao nam je Huklek još u svibnju pa nastavio:
- Sve bih dao da je Marta još tu. I normu, i zlatnu medalju s Olimpijskih igara. Nakon borbe sa Šveđaninom na kvalifikacijskom turniru, samo sam plakao. Bio sam sretan zbog plasmana na OI, ali ne u potpunosti, ne do kraja... Kad sam pobijedio, prvo što mi je prošlo kroz glavu je ona. Znam da je seka to gledala s nekog boljeg mjesta i da je bila ponosna...
U treningu izgubim po kilu i pol
Naš hrvač je pokazao strašnu mentalnu snagu. Hrvanje ga je oblikovalo kao osobu, taj spartanski način treniranja, ali i života.
- Dijete je velika obaveza, uz to još i studiram izvanredno smjer Hrvanje na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Treniram minimalno pet puta tjedno, nekad i po sedam-osam puta. Kad su pripreme, znamo imati po deset treninga tjedno pa deset dana odmora, nešto lakših treninga. Hrvački treninzi nisu predugi, traju po sat, sat i 20 minuta, ali uvijek budu na granici izdržljivosti. Ako daš sto posto, možeš po treningu izgubiti minimalno kilu i pol. U bazičnim pripremama ima trčanja, ali radimo i neke specifike, puno šprinteva uz hrvačke elemente - pojašnjava novopečeni olimpijac.
Zanimalo nas je odakle je prezime Huklek, nije baš često...
- Tata mi je iz Prigorja, mi smo tu domaći, iz Sesveta. Prezime Huklek ovdje nosi samo naša obitelj te od tate bratić, koji živi u Bukevju, tamo prema Svetoj Heleni.
U hrvanju je vaganje na dan borbe
Ispričao nam je Ivan kako izgleda jedan dan hrvača na turniru..
- Imamo vagu ujutro, fizioterapeut namjesti sve što treba i stigneš se u miru pripremiti za borbu. U hrvanju natjecanje traje dva dana. Prvi dan se borimo do finala, a idući dan su borbe za medalju i repasaži. Svaki dan se nanovo važemo i moramo zadovoljiti kategoriju, strogi su u tom i nema odstupanja. U MMA-u se, recimo, borci važu i više od 24 sata prije borbe. U hrvanju je prije bilo pravilo da je vaganje bilo večer prije, a hrvali smo ujutro, ali to je ukinuto baš zbog toga da se ne skida previše kilograma. To je iscrpljivalo borce, koji su taj dan morali odraditi tri ili četiri jake borbe...
Hrvatski sportaši često treniraju u neadekvatnim uvjetima, ali to kod mladog zagrebačkog hrvača nije slučaj. Trenira u hrvačkom klubu Sesvete.
- Predsjednik Miše Kutleša vrhunski vodi klub, imamo daleko najopremljeniju dvoranu u Hrvatskoj za hrvanje, dvije fiksne strunjače, teretanu, saunu, sve potrebno za stvaranje ovakvih rezultata. Bit će još dobrih rezultata u hrvanju, ne samo iz našeg kluba, dobro se radi - rekao nam je Huklek.
Još u svibnju rekao je što mu je plan za Olimpijske igre.
- Potrudit ću se vratiti s medaljom. Ako Bog da, tako će i biti. Za Martu...