Ni Luka Cindrić, ni Manuel Štrlek, ni Zlatko Horvat ni netko četvrti. Broj jedan na ljestvici hrvatskih strijelaca u Ligi prvaka ove je sezone Ante Kuduz.
POGLEDAJTE VIDEO:
Uža ga publika već zna, upoznala ga je u lipnju kada je dobio prvi poziv Line Červara, ali će šira pitati: "Tko?". Pa neka joj kaže nešto za početak.
- Htio sam pokazati rukometnom svijetu da i ja postojim. Naravno da je to za pohvaliti se, ali ja se baš i ne volim hvaliti. Držim se one poslovice "u pobjedi se ne uzvisi, u porazu se ne ponizi" - u startu će 24-godišnji Osječanin koji je okolnim putem izgradio ozbiljnu priču u Dinamu iz Bukurešta.
I klubu i njemu ide iznad očekivanja. U deset je utakmica zabio 54 gola, dovoljno za ukupno četvrto mjesto u Ligi prvaka u kojoj je Dinamo, uz Porto u elitnoj skupini, svakako najugodnije iznenađenje cijele polusezone. Rekli bismo i veće jer je bez poraza završio grupnu fazu izborivši malo finale protiv Sportinga iz kojeg će pobjednik u osminu finala. Sedam pobjeda i tri remija, i vi ste se iznenadili?
- Da, osigurali smo prolaz dva kola prije kraja. No kako je sezona odmicala, bili smo sve sigurniji. Rekao bih da je najveća razlika od lani što sada znamo igrati i u gostima pa i s lošijom igrom možemo uzeti bodove, kao, primjerice, protiv Kristianstada. Izrasli smo u pravu europsku ekipu.
Predstavite je...
- Na golu nam je Iranac Heidarirad, zovemo ga "nindža" jer se baš tako kreće. Nije normalan, ima ga svugdje. Drugi je Missaoui, kapetan Tunisa, ima 39 godina i kad ovaj počne divljati, on ga savršeno zamijeni. Dva su Rumunja na lijevom krilu, imaju dobru rukicu, fini repertoar. Lijevi vanjski su Brazilac Nantes i Jamali koji je došao iz Veszprema. Na sredini su Alouini, još jedan Tunižanin kojeg zovemo "mala kamikaza" jer kad krene u fintu, taj bi probio zid. Tu je i Stefan Vujić, a desno naš Jakov Vranković te treći Tunižanin Bannour, taj ima bombu u ruci. Desna su krila Zulfić iz Bosne i Hercegovine te domaći Gavriloaia, a na crti Egipćanin Mamdouh koji je došao iz Montpelliera te još dva obrambena specijalista, Iranac Mousavi i jedan domaći dečko.
Javljaju se mnogi
Puno nacija, nekima dugo treba s njima, ali vi ste brzo kliknuli?
- Mogu reći da smo stvarno kao obitelj, doslovno. Prije i poslije treninga ili utakmice 80 posto ekipe ide zajedno na kavu, ručak, prakticiramo i večere, kino. Više od pola dana smo zajedno, a i po karakterima smo slični, tu je najveću ulogu odigrao predsjednik. Znao je da je to dvosjekli mač, ali tražio je igrače sa sličnim karakterima, da njih 5-6 ima neku dodirnu točku, pa drugih 5-6 također, da ne bude grupica. Čovjek je pogodio, odradio je menadžerski posao.
Klub ima dobro zaleđe?
- Dinamo je policijski klub, vladin, stoga su financije sigurne premda kruže priče da Rumunjska baš nije sigurna za novac. Tako je bilo prije nekoliko godina, ali sada je tu Europska unija. Imamo sjajnu atmosferu, toplu, čak i kad izgubimo, a samo smo jednom ove sezone od Steaue, predsjednik nam dođe i bodri nas. Navijači nas prate na svakom gostovanju, kako u Rumunjskoj tako i u Ligi prvaka, jednostavno žive za klub bio to nogomet, rukomet, vaterpolo. Ma pun je pogodak.
Deset ste ih zabili Schaffhausenu.
- Kad sam bio u Winterthuru, izgubili smo oba finala lige od njih, stoga sam imao dodatnu motivaciju. Bio sam baš nekako ljut i kad je počela utakmica, osjećao sam se dobro, lagano, bez pritiska. Znao sam od prve sekunde što radim, kako reagirati... Bila je to utakmica moje karijere.
Imala je zanimljiv put...
- Iz Osijeka sam otišao s 18 godina u Varaždin, bio je to logičan korak, tamo sam napredovao, u drugoj godini ušao u sedmorku lige. Potom sam otišao u Dijon, tamo je situacija bila posve drugačija, od jezika, mentaliteta... Iako je bilo nekoliko dobrih utakmica, nisam se naigrao. No sazrio sam u glavi. U Švicarskoj sam se kasnije preporodio, osvojili smo kup. Evo sada u Dinamu glavni sam strijelac, igram puno, obranu i napad. Kad sam došao prošle godine, bio sam drugi lijevi vanjski. Predsjednik mi je rekao da samo radim i šutim, da je iduća sezona moja. Ja sam čekao priliku, igrao u prosjeku 20-ak minuta po utakmici, ali svaki put sam reagirao dobro, u napadu sam imao visok postotak realizacije, u obrani ukradenih lopti. Sve se to sad vidi na ovoj sezoni. Idem stepenicu po stepenicu.
Sljedeća je onda Kiel?
- Vrti se nešto, ali prerano je. Javljaju se mnogi, pitaju, ne Kiel, naravno, ali glava mi je u Dinamu. Kad dođe pravi trenutak, znat će se.
PSG nije sigurno, tamo već imaju svog Hansena.
- Ha, ha, ha. Ma očekivao sam da će biti takav nadimak zbog kose. Moram još puno raditi na sebi, ne želim da mi to uđe u glavu. Da mi godi, godi, no trebam još puno utakmica i prvenstava odraditi da bi to moglo biti to.
Što konkretno?
- Fizičku spremu bih trebao podići makar mi nije problem igrati 60 minuta u oba pravca. Svaka je sezona sve veći izazov, tako i ja moram biti tjelesno spreman. Nedostaje mi jačih utakmica jer, evo, u Rumunjskoj imamo pet dostojnih protivnika. U domaćoj ligi također imam dobre brojke. Tu nam je, pak, problem da se Dinamo izdigao previše. Mogu reći da je liga stvarno top.
Predivno u Bukureštu
Vaš je top Lino prepoznao u lipnju, ranije vas je na lijevoj strani tražio mikroskopom, sada je gužva?
- Da, dobio sam prve pozive za utakmice protiv Švicarske i Belgije. Neka, to je dobro. Svi su pričali da imamo problem na vanjskim pozicijama, ali tu je Mamić, evo Šarac i ja. Ako i ne budem išao na Euro, znam da sam dao sve od sebe.
Što daje i nudi život u Bukureštu?
- Ma život je predivan, omjer cijene i kvalitete stvarno... Ljudi nas prepoznaju po gradu, traže sliku, potpis, osjećaš se kao zvijezda...
Čak i za rukomet?
- Da, normalno je nogometašima, ali ovo je velika sportska nacija. No, Rumunje muči što nemaju autoceste, pa kad idemo na neko gostovanje od 300 kilometara, to traje i po osam sati. Banalno. No, ovdje neki sportaši koji su ostavili trag u Dinamu, imaju svoje statue, ako je netko preminuo, na godišnjicu kolone navijača idu prema groblje, zapale svijeće, otpjevaju pjesmu... Ja to u životu nisam doživio.
Vas Osječana sada ima "na izvoz", kod djevojaka se izborila Dora Lacković.
- Dugo je bila suša (Silvijo Ivandija posljednji još 1997.) i sad kad sam vidio da je Dora postala reprezentativka, sjetio sam se naših treninga kad smo mi imali poslije njih. Neka, lijepo je, neka bude takvih stvari još više.
Kad bismo reaktivirali Kopljara, mogli bismo složiti cijelu slavonsku vanjsku liniju.
- On kao Požežanin desno, Duvnjak kao Đakovčanin na sredini, a ja lijevo. Bilo bi tu puno kobasice i kulenove seke, ha, ha, ha - dobrog će raspoloženja na kraju naš bukureštanski AK-47.
Hrvatski? Marko Mamić "ne da" mu broj...