Stariji pričaju o barbi Luki Kaliterni, o legendarnom igralištu kraj stare plinare, o onoj čudesnoj momčadi koju je sedamdesetih vodio Tomislav Ivić, o Šurjaku, Buljanu, braći Vujović, pa onda i o pobjedi 6-0 protiv Manchester Uniteda u prijateljskoj utakmici...

Eh, to su bile lijepe godine, pomislit će danas svi navijači Hajduka s malo novijom “godinom proizvodnje”.

I ti novi klinci mogu biti ljubomorni na neka davno prošla vremena jer posljednjih pet godina biti navijač Hajduka čisti je mazohizam. Kako god okreneš. U proljeće 2005. godine Dinamo je bio u “ligi za bedaka”, a Hajduk se borio za naslov s društvom iz Zaprešića. Uzeo je titulu i - stao. Sve nakon toga je, pitate li navijače Hajduka, čisti horor. Počevši od onog užasa s Debrecenom, šamaranja mrtvog magarca, u kojem su daleko najveći magarci na kraju ispali nesretni navijači. Koji su se nadali... 

I to traje. Dinamo je već godinama nedodirljiv, svi planovi i ambicije uredno su padali u vodu. I tonuli.

Pa se čekao stoti rođendan kluba.

- Naslov prvaka je imperativ - nedvosmisleno su objavili u klubu.

I počelo je sjajno. Hajduk u Europskoj ligi, Poljud pun, Split u euforiji.

- Neuništvi smo - uzviknuo je Špaco.

I baš kad se navijač Hajduka ponadao da je mukama došao kraj, opet je sve krenulo po starom. Nema više neuništivosti, nema ni Špace Poklepovića, opet su na dnevnom redu frustracije. Hajduk je ispao iz Kupa, vjerojatno ostao i bez prvenstva, a iz uprave moraju trenera nagovarati da ostane na klupi. A još nije ni prosinac...