Od prvoga dana od kad je Mario Stanić postao savjetnik predsjednika Hajduka Marina Brbića, naglašavao je nužnost kontinuiteta upravljanja klubom i momčadi, bez kojeg ni rezultat nije moguć. Pa čak i nakon brzog razlaza s Damirom Burićem, kao i iznenadnog odlaska Igora Tudora, Stanić je riječ "kontinuitet" ponavljao poput mantre, a njome je pojasnio i izbor Harija Vukasa, kao čovjeka iz Tudorovog stožera, koji osigurava - kontinuitet.
Na stranu vjeruju li Mario Stanić i ostali čelnici Hajduka u kontinuitet ili im ta riječ služi kao stilska figura koju i onako nitko ne propituje zbog toga što nema prilike, ali događaji i svjedoci vremena ih demantiraju. Niti su po dolasku željeli nastaviti suradnju s Burićem jer su imali spremnog Tudora, a čini se ni s Vukasom jer su tražili drugo rješenje...
Da su stvarno razmišljali o kontinuitetu, odmah bi svi stali iza Vukasa i imenovali bi ga trenerom, no ta je trakavica potrajala puna tri tjedna, preciznije, dvije utakmice i cijelu jednu reprezentativnu stanku. Hari Vukas je najprije dobio povjerenje za dvije utakmice protiv Osijeka i Slaven Belupa, a onda je tek nakon tri tjedna potvrđen kao trajno rješenje. U tom su vremenu Stanić i Kepčija kontaktirali više trenera, od kojih je samo ime Ivana Preleca našlo put do medija, a sada vam, ekskluzivno otkrivamo i kako je blizu klupi Hajduka bio Dragan Talajić (55), Sarajlija porijeklom iz okolice Metkovića, koji je trenersku karijeru izgradio na Bliskom i Dalekom Istoku, koji je osvojio Azijsku Ligu Prvaka sa Al Ittihadom i igrao finale Azijskog kupa s Al Kuwaitom.
- Istina je da sam trebao u Hajduk, bila je to gotova stvar, već sam se i spakirao, a onda mi se više nitko nije javljao – otkrio nam je Talajić, i sam iznenađen nenadanim obratom, koji je i dan – danas obavijen velom tajne.
Tko vas je kontaktirao i kada?
- Prvi me kontaktirao manager Vicenco Cavaliere, koji mi je kazao kako Hajduk traži trenera i kako mi on to može riješiti ako pristanem da me zastupa. Kazao mi je i kako on već dugo surađuje sa Stanićem, kako su odradili dosta poslova... Naravno da sam pristao, pa ja bih i pješke otišao na Poljud kad Hajduk pozove. I na tome smo ostali. Ubrzo mi se javio i moj dugogodišnji manager Franjo Vranjković s istom informacijom, s tim da je on dogovorio moj dolazak s predsjednikom Marinom Brbićem, koga zna od ranije, kada me Vranjković nudio Brbiću prije nego li je on izabrao Tudora.
Dogovor je dakle bio postignut s dvije strane, gdje je zapelo?
- Ne znam ni sam. Obojici sam kazao da me ne zanima tko će završiti posao i tko će uzeti proviziju. Štoviše, ako postanem trener Hajduka, iz svog ću džepa platiti proviziju obojici. Mene nije zanimao novac, samo Hajduk. Ali od tog trenutka svaka je komunikacija prestala. Zbog čega, ne znam, ali ja se još uvijek nadam da će mi se javiti, premda, predugo to već traje, priča je krenula 21. kolovoza, a evo, sad je početak listopada...
Ako se vi nadate klupi Hajduka, to bi značilo da ljudi u Hajduku razmišljaju o Vukasovoj smjeni?
- U to se ne želim miješati, to nije na meni da kažem.
Kako gledate na igru i rezultate Hajduka u zadnjih mjesec dana?
- Objektivno, ono protiv Renove je bio žalosno. Hajdemo biti iskreni i ne lagati se, to je bilo ispod razine Hajduka. Protiv Galatasaraya je bilo solidno 70-ak minuta, držali smo se, ali oni su igrali bez pet važnih igrača, i čim je ušao jedan kvalitetniji igrači i čim su ubacili u brzinu više, dali su nam dva gola. Je li Vukas pogriješio kod zamjena nije bitno, to je neka druga priča, ono što mene jako smeta su čestitke i pohvale za 70 minuta dobre igre, u utakmici u kojoj smo poraženi. Kakve pohvale za utakmicu u kojoj smo izgubili?! I na koncu Varaždin... Ta utakmica po meni i nije neko mjerilo, prvi gol je pao slučajno, odmah je bio i crveni karton i Varaždin je bio gotov.
Može li se iz ovog kadra izvući više?
- Naravno da može, ali uz neke korekcije. Meni se ne sviđa što se Hajduk ne bori za vrh ljestvice, a s ovakvom momčadi bi morao. Nitko pametan ne može reći da bi ove godine bio prvi, pa neću ni ja, ali da bi se uz pomoć naše fantastične publike morali potući sa svima do kraja, to sigurno...
Kad pričate o Hajduku govorite ''mi'', "naša"...?
- Iako sam rođen u Sarajevu a zadnje 33 godine živim u Puli, moji korijeni su iz Novih sela kod Metkovića, i ja ne mogu biti ništa drugo nego navijač Hajduka. Cijelu karijeru izgradio sam u arapskom svijetu i u Kini, ali Hajduk je za mene uvijek Hajduk, klub koji je u mom srcu od rođenja, klub kojeg pratim gdje god odem, i jako dobro znam što se sve u njemu događa.
Kakav je po vama aktualni kadar Hajduka?
- Hajdukov napad je, ako ne najbolji, ono barem drugi najbolji u Hrvatskoj. Caktaš, Gyurcso, Jairo i Diamantakos svakome mogu i moraju zabiti gol.
Zašto ne zabijaju?
- S Gyurcsom treba raditi na toj njegovoj mekoći, on se pogubi kad ga se pritisne. Treba mu probuditi malo samopouzdanja i hrabrosti. A Jairo bi morao više davati na velikim utakmicama, ne samo na malim... No sve se to da popraviti na treninzima...
Kakav je ostatak momčadi?
- U obrani imamo mladog stopera Vuškovića koji je čudo, pa u sredini malog Nejašmića za kojeg mi nije jasno zašto ne igra. On bi kod mene bio nositelj igre koji bi davao stabilnost momčadi, osigurač koji bi zaustavljao sve ispred zadnje linije. Najlakše je biti trener i ne raditi ništa, izabrati igrače koji kao mogu nešto odigrati, i onda ih potjerati u pressing, kazati im da igraju zonu... Pa kako će oni nešto odigrati ako to niste s njima radili na treninzima?! Isto tako me čudi i da se Jradija gura na mjesto zadnjeg veznog igrača, a to uopće nije njegova pozicija. Dobro ga znam iz reprezentacije Libanona, pa taj momak je čisti desni bočni igrač... On u Hajduku igra zadnjeg veznoga, a na desnom boku nam igra napadač Jakoliš!? Jradi je po meni rješenje za desni bok, pogotovo u fazi napada.
U fokus navijača Hajduka prvi put ste dospjeli kada vas je legendarni Tomislav Ivić poveo u Al-Ittihad kao svog pomoćnika. Koliko je to utjecalo na vaš trenerski put?
- I danas kad pričam o tom čovjeku ja ustanem sa stolice. Sedam mjeseci sam učio od njega i Stanka Poklepovića i odgovorno tvrdim da ne postoji nogometna škola koja vas može pripremiti i naučiti više od onoga što sam ja naučio od njih dvojice. To je iskustvo koje ne bih mijenjao ni za što drugo kada je nogomet u pitanju. Na žalost obojica su pokojni...
Nadate li se da ćete na koncu ipak dobiti priliku?
- Nadam se, naravno, ali kako vrijeme prolazi nade je sve manje. Zovu me klubovi iz arapskog svijeta, sve sam ih do sada obijao, pravdao se koronom i željom za pauzom, a u stvari sam čekao Hajduk.
Ako se ne jave sada, možda nekom drugom zgodom?
- Ja sanjam osvajanje naslova prvaka s Hajdukom i da ga cijeli Split i Dalmacija, pa i šire, proslave predvođeni Torcidom. A siguran sam i da bi šjor Tomislavu Iviću srce bilo na mjestu, da bi on na nebu bio ponosan da jedna njegov učenik napravi ono što mnogi prije njega nisu uspjeli....