Joško Gvardiol odigrao je maestralno Svjetsko prvenstvo. Da nije uklizao u posljednji trenutak i izbio loptu ispred Lukakua, Hrvatska bi ispala u grupnoj fazi i ne bi vidjela osminu finala Svjetskog prvenstva. A gdje su još sjajne partije protiv Japana i Brazila...
Jedan je od najboljih stopera na Mundijalu u Katru, toliko puta nas je spasio i obradovao, dokazao svoju klasu kojoj je samo nebo granica.
Nakon ovog prvenstva, njegova vrijednost otišla je u nebesa i pitanje je tko ga više može platiti, a Hrvatska je dobila lidera i vođu za sljedećih 15 godina. I takvom genijalcu dogode se loši dani.
Argentina je pobijedila Hrvatsku (3-0) i plasirala se u finale Svjetskog prvenstva. Cijela momčad nije bila na razini, a Joško nije mogao sam. Velike probleme stvarao mu je Leo Messi. Nije bez razloga jedan od najvećih u povijesti.
Nakon posljednjeg zvižduka, Gvardiol je skinuo masku i zaplakao. Nije mogao zadržati suze. Gorčina i bol zbog teškog poraza, a tako blizu snu. Marko Livaja ga je tješio, stigao je i Di Maria, pokušali su ga umiriti, ali Joška je zaboljelo. Htio je usrećiti naciju i pet tisuća vjernih navijača koji su došli u Katar. Donijeti radost i onaj naboj koji nas je krasio prije četiri godine u Rusiji.
I uspio je u tome zajedno sa suigračima. Čemu suze, Joško? Zadužio si nas maestralnim partijama i pokazao kakva si igračina. Bez obzira na poraz u polufinalu. Učinio nas je ponosnima i ujedinio naciju kao nekada. A još kada ga vidimo kako se s maskom na licu požrtvovno baca na terenu kako bi spasio gol, uklizuje i baca na glavu, ponos je još veći. Kakvog li je samo Hrvatska igrača dobila.
A te suze boli će se, nadamo se, jednog dana pretvoriti u radosnice. Ovakvom dijamantu samo je nebo granica.