Dva penala i tri crvena kartona protiv Intera, izmišljeni penali protiv Dinama i Hajduka, dosuđeni penal u Koprivnici za faul na 18 metara, poništeni golovi, nepostojeća zaleđa... Sve se to događa Zagrebu, a nikoga nije briga.

- Sezona je počela ljetos, a evo, tek sad u ožujku je netko shvatio što nam rade od početka. To je nemoguće. Svako kolo je neki previd na našu štetu. To je volja pojedinca. Strašno je to... - počeo je Dražen Medić, predsjednik i trener, sve u Zagrebu.

Kome treba sve ovo?!

Kad se pogriješi na štetu Dinama, Hajduka ili Rijeke, odmah se čuju “zvona”. No tiho, na kraju kolone, od početka sezone zakida se jedna momčad. Ona iz Kranjčevićeve.

- Treba postaviti stvari ovako: ‘Ako nogomet nije potreban hrvatskom društvu, zašto igramo?’. Pa je li regularno prvenstvo? Naravno da nije. Kako može biti regularno ako smo zakinuti za najmanje 15 bodova?! Pa penal protiv Hajduka je smiješan. Pitao sam suca Strahonju što mu je to trebalo. Znate što mi je odgovorio? ‘Ha, gle gdje su me spremili..’. I to je odgovor?! - pita se Medić.

Prošle sezone Zagreb je bio hit, ove je ta ista momčad na dnu s jednom pobjedom. Složit ćete se, nešto tu ne “štima”. Pogledate li utakmice Zagreba, vidjet ćete da je u gotovo svakoj barem jedna odluka na njihovu štetu.

- Pitao bih ljude u HNS-u: ‘Gospodo, je li vas barem malo stid? Je li vam žao ovih mladih dečkiju koji treniraju, njihova silna odricanja? Možete li zaspati kad se sjetite što radite? ‘Pa, netko je selektirao te dečke, sustavno radio da dođemo u ovo stanje. I onda netko to pomete. Interu su protiv nas svirali dva penala. Ajde, jedan penal, u redu. Ajde i drugi, OK. Ali onda jedan crveni karton, pa drugi, pa treći... Hej, je li to normalno?!

Najsvježiji primjer zakidanja Zagreba datira od nedjelje. Mjesto radnje - Poljud. Nakon što je Mujan lijevom nogom sapleo svoju desnu, Strahonja je dosudio penal, a Mujan hladnokrvno dobacio:’ ‘Bio je penal. Pitajte Mudražiju’.

Rečeno, učinjeno.

Ma, kakav penal, glupost!

- Ne znam što priča, nisam ga ni dirnuo. Lopta je odlazila od njega, nije mogao nigdje. Još sam podigao ruke da ne bi bilo dvojbe, ispratio ga i začuo zvižduk. Ej, zvižduk. Još sam pazio, prošlo mi je kroz glavu, Poljud, Hajduk, malo domaćinskog suđenja... I iz tog razloga sam podigao ruke. Nije mi bilo ni na kraj pameti da će svirati penal. I čitam da su igrači Hajduka rekli da se nitko nije bunio. Pa kako se nije bunio? Prvi sam došao do suca i rekao mu da nije penal. Pitao sam ga’ Kako može biti penal, pa nisam ga dirnuo?’. Odgovorio mi je: ‘Ne pričaj, ne pričaj ništa - rekao je Mudražija.