Luka Modrić grlio je 'sina' Rodryga i išao od jednog do drugog Brazilca tješeći ih. Prije nego što se prepustio slavlju.
Neymar je ridao suze, američki voditelj u studiju nazdravio rakijom, BBC je pisao kako je Joško Gvardiol poput Beckenbauera, Dejan Savićević čudio se "Vi i da kravu stavite naprijed, zabila bi gol!", a Mladen Petrić priznao nam je:
- Nikad ne plačem, ali tada sam pustio suzu.
Slika koja je obišla svijet bila je i malenog Leonarda Perišića (10) kako tješi Neymara.
Koji sat kasnije "vatreni" su spajali stolove i pjevali "Lijepa li si", brazilski je izbornik Tite dao ostavku rečenicom "Pustite me, Hrvatska je jedanput pucala na gol i ispali smo!", među Hrvatima diljem svijeta šok je prerastao u neopisivno slavlje, a iz postelje nam je javio Ćiro Blažević:
Ćiro: 'Vatreni' su mi pobjedom produljili život
- Sine, ne osjećam se dobro, ali "vatreni" su mi produljili život...
Taj 9. prosinca 2022. kada je, prije točno godinu dana, Hrvatska u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva pobijedila Brazil 5-3 (1-1), bio je jedan od najvećih dana u povijesti hrvatskog nogometa. Dan nogometne zahvalnosti, kako ga je nazvao Zlatko Dalić.
- Ovo je povijesna pobjeda za hrvatski narod, ovo nam treba. Izbacili smo najvećeg favorita, ovo je Hrvatska, ovo je hrvatska reprezentacija, kad treba, kad je najvažnije. Ponos, hrabrost, vjera, domoljublje i Hrvati uvijek uspiju. Ponos do neba - govorio je uobičajeno nadahnuto domoljubljem Dalić nakon što je opet, i drugi put, odveo Hrvatsku među četiri najbolje momčadi na svijetu.
Godinu dana kasnije u intervjuu za 24sata Dalić je otkrio:
Juranović je Viniciusa strpao u džep
- Uzeli smo loptu Brazilcima i umrtvili ih, to je bila naša taktika jer oni ne znaju igrati protiv suparnika koji im uzme loptu, pogube se, polude.
A junaci? Junaci su bili svi. Luka Modrić pokazao je zašto su ga se Brazilci najviše plašili, Marcelo Brozović pretrčao je još jedan maraton (15,72 km), Mateo Kovačić izluđivao "žute", Dejan Lovren i Joško Gvardiol bili su neprelazni, Mislav Oršić ušao s klupe pa asistirao za gol i briljantno pogodio jedanaesterac, Bruno Petković ušao je s klupe i zabio za 1-1... Dok je Josip Juranović odigrao partiju života. Bio je hit na društvenim mrežama kako je pospremio Viniciusa u džep.
- Da, čuo sam, haha! Razgovarao sam s Modrićem koji mi je rekao da je Vinicius najbolje lijevo krilo na svijetu, igra u vrhunskoj formi, ali imao sam pomoć Lovrena i Modrića, koji je uvijek tu, te naravno Pašalića, koji je odigrao jako dobro u oba smjera i pomagao mi u obrani, kasnije i Vlašića - rekao je skromni Jura pa dodao:
- Znao sam kako igra jer sam igrao protiv njega u Ligi prvaka, a imao sam i informacije mog privatnog trenera, koji mi uvijek pripremi analizu suparničkog lijevog krila.
Petković: Izgubio sam 2-3 lopte dok nisam uhvatio ritam
A tek Dominik Livaković... Japancima je skinuo tri penala, Brazilcima dva-tri zicera i još koji opasan udarac u 120 minuta pa jedan penal, odmah prvi, Rodrygo. Da utjera strah u kosti svima nakon njega, pa je i Marquinhos pogodio stativu za kraj priče.
- Često se sjetim te utakmice jer mi je jedna od najvažnijih u životu. Utakmica s Japanom bila mi je važna za samopouzdanje uoči novih jedanaesteraca. Prije penala sam se osjećao odlično jer sam tijekom 120 minuta dosta toga obranio. Kad sam obranio prvi, osjećao sam ponos i sreću jer znam koliko je suigračima potom bilo lakše, koliko i oni dobiju samopouzdanja prije pucanja. A kad je zadnji udarac pogodio stativu, nisam znao kamo bih od sreće, kao kad kao dječak zabiješ gol pa trčiš svugdje - govori Livi godinu dana nakon pobjede, koja je postala i inspiracija za kazališnu predstavu "Raspucavanje", namjenjenu tinejdžerima.
Bruno Petković zabio je gol života, u 117. minuti.
- Taj se osjećaj ne može mjeriti ni sa čim. Ne mogu reći da mi je gol promijenio karijeru, ali najbitniji je koji sam zabio. Ušao sam 15 minuta prije kraja i dok nisam pohvatao ritam, izgubio sam dvije-tri lopte. Većina će igrača reći da je lakše početi utakmicu nego ući s klupe, ali kao i uvijek, držao sam glavu gore i imao sam samopouzdanja. Marquinhos je odbio loptu baš kako je trebalo i uljepšao život mnogim Hrvatima - rekao je Petko, o čijoj je igri posebno govorio i Dalić:
Oršić: Bio sam bolestan uoči utakmice
- Nije dobro ušao u utakmicu. Trudio se, ali nije bio na razini na kojoj zna biti. Izgubio je puno duela i puno lopti. Htio sam da sačuva loptu, nije uspio i bio sam ljutit na njega. Nisi ti playmaker, ti si napadač i tu si da zabijaš golove. Ali zabio je gol i sve što je bilo prije pada u vodu.
Mislav Oršić bio je drugi džoker s klupe.
- Cijela mi je utakmica 'u magli' jer sam bio bolestan prije nje i nisam bio na treningu dan prije pa nemam dojam te pripreme utakmice. Nadao sam se da ću dobiti barem jednu loptu, priliku. Sporo su se vraćali u obranu, desni bek je malo 'zaspao' i ostao je naprijed, a ja sam dobio loptu od Niksija i povukao. Brinuo sam se samo da dam što bolju loptu Petku, da ne odskače. Tek smo kasnije postali svjesni da smo pobijedili Brazil.
Potom je pogodio i u raspucavanju jedanaesteraca. I to vrhunski, u donji kut!
Vlašić: Javio sam se da pucam prvi
- Da, to sam i gađao, ali zamislio sam da ću pucati po sredini. No, kako su i Majer i Vlašić pucali po sredini, uvidio sam da ne može sad i treći na isti način. Dobro je završilo.
S bijele su točke pogodili Vlašić, Majer, Modrić i Oršić.
- Javio sam se da bih pucao prvi, jer imao sam samopouzdanja, dan prije smo vježbali i pogađao sam. Šećući prema bijeloj točki razmišljao sam samo da pucam gdje sam zamislio, a dva dana ranije odlučio sam da ću pucati po sredini gola. Nakon gola osjetio sam sreću i olakšanje, ali to je bio tek prvi penal, čekalo nas je još puno emocija.
Neymar je poraz opisao kao "najteži u karijeri", a Richarlison je čak izjavio:
- Bio je to udarac. Mislim da je to gore nego izgubiti člana obitelji(!?). Bilo je teško oporaviti se. I dan danas, kada gledam snimke na društvenim mrežama, to me rastuži.
Hrvatska među pet najvećih sila svijeta
Supruga Thiaga Silve otkrila je koji tjedan kasnije:
- Thiago i dalje ne može shvatiti što se dogodilo. Usamljen, tužan, utučen, zaglavljen u vlastitim mislima, po cijele dane šuti i stoji na balkonu, gledajući u daljinu.
To je bilo nevjerojatno! Hrvatska, s manje od četiri milijuna stanovnika, treći je put od šest svjetskih prvenstava na kojima je bila, došla do polufinala! Samo devet reprezentacija u povijesti svjetskih prvenstava triput je bilo u polufinalu, a od 1998. samo četiri! Njemačka četiri puta, Francuska, Brazil, Nizozemska i Hrvatska po triput. Čudo, čudo!
Opet se u školama gledala utakmica, radni dan je završavao ranije, na svim se mjestima razgovaralo samo o nogometu. I u svim su gradovima ljudi u slavlju i veselju spojili petak sa subotom. Ekonomija je možda patila, radilo se manje, ali "vatreni" su nam opet donijeli taj 'feel good' faktor. Faktor sreće.
Kao što će, vjerujemo, i za pola godine u Njemačkoj.