Plačem cijelo jutro, u šoku sam, otišao mi je stariji brat, jedan od najboljih ljudi koje sam poznavao. Ne znam uopće što bih rekao više od toga da je bio jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao, tužnim glasom javio se Dino Rađa nakon što je saznao za smrt suigrača i prijatelja Gorana Sobina.
- Goran je bio osoba na koju si se uvijek mogao osloniti, suigrač koji je odradio sve prljave poslove u obrani, koji je uvijek čuvao najbolje i fizički najjače protivnike, koji se nije bojao fajta... Dok smo Toni i ja bili fiziku neizgrađeni, praktično djeca, on je bio taj koji nam je pomagao, a i na treningu se trebalo nositi s njim, a to nas je i učinilo boljim igračima.
Sobin je živio mirnim i povučenim životom, daleko od javnosti i medija.
- Njegov brod, masline, obitelj... to je bio njegov svijet, jedini od naše generacije nije ostao u košarci. Vidjeli smo se ljetos na tom ručku koji je Toni organizirao, baš je bio zadovoljan, ali, kad bolje promislim, on je uvijek bio skroman i zadovoljan životom. Tužan sam, otišao je jedan veliki čovjek... - zaključio je Rađa.
Vijest o smrti prijatelja i suigrača zatekla je i Velimira Perasovića.
- Ne znam što bih rekao, pogledao sam nakon treninga mobitel i nisam mogao vjerovati onome što vidim. Šok, nevjerica, čovjek s kojim sam dijelio svlačionicu od kadeta, preko juniora, osvajao naslove prvaka Europe, kasnije smo i u Španjolskoj odigrali jednu sezonu skupa, njegovu zadnju... Ljetos smo bili na ručku, na njemu se vidjelo da je bio sretan mirnim životom koji vodi... I onda ovako nešto. Kao djeca smo krenuli igrali košarku, osvojili Europu, životi su nam se silom prilika razišli, nismo se često viđali, ali najljepše godine mladosti i sve što smo prošli ne može nitko izbrisati – kazao je Perasović, koji je jako cijenio Sobinov doprinos momčadi koja se popela na krov Europe:
- On je bio igrač kakve treneri najviše cijene. Znalo se što treba napraviti i on nikad nije iznevjerio. Bio je ključan za sve naše uspjehe, ne bi bio najbolji, ali zato bi baš svaku utakmicu bio drugi ili treći najbolji igrač momčadi. Jednom bi potegao Kuki, drugi put Dino, Duško...., ali Sobin je uvijek bio među najboljima...
Božidar Maljković javio nam se, ali nije bio spreman nešto reći. Tuga je bila prevelika. Obećao je napisati par riječi i poslati ih:
- Ljutit sam!!! 'Ko sam ja da se ljutim na Boga? Ipak, 'Sobinkov' odlazak moram da mu makar malo zamjerim. Taj preuranjeni poziv sebičan je prema nama ljudima. Zašto? Zato što nas je uskratio za najboljeg među nama. Ako bih morao reći nekom strancu što je Dalmatinac, ja nemam ni trunke dileme koga bih mu opisao. Blaga duša, tanana, a protiv najvećih takmaca dišpetan i nerazumno hrabar. Ribar da boljeg nema. Još uvijek trošim njegovo domaće maslinovo ulje koje mi je, teško ovo pišem, prilikom našeg posljednjeg susreta poklonio. Falit će i nama, i moru, i maslinama. Falit će i Splitu, i Dalmaciji i košarci… Jebi ga!!!
Zoran Sretenović saznao je za tužnu vijest od suigrača.
- Stvarno sam u šoku, ne znam što reći. Baš mi je ovo veliko iznenađenje, tako mlad čovjek, iznenada... Pamtimo ga svi kao pitomog diva, izuzetno poštenog i velikog čovjeka, borca, radnika, veselog duha. Iako je bio povučen, uvijek je imao dozu karizme i humora u sebi. On je sve velike utakmice odigrao najbolje, bio je onaj koji je držao obranu i obavljao prljave poslove, sam zatvarao reket... Nije igrao za statistiku, ali oni koji znaju košarku su znali koliki je njegov doprinos. Na njega se uvijek moglo računati, on je davao sigurnost ostalima i bio dio velike košarkaške obitelji. On, Dino i ja smo se oženili curama koje su igrale u Jugoplastici, i to je potvrda koliko smo svi mi bili velika obitelj i povezani, jako mi je žao što se to dogodilo, teško mi je uopće govoriti o tome. U šoku sam....