Izašao je iz svlačionice onako "nevino", kao da je to bio samo jedan dan na poslu. Bijele štucne navukao je sve do koljena.
- Neka samo čuvaju te zlatne noge - netko je prošapnuo. Dudu nije čuo, kao da je mislima bio izvan cijele te euforije. Znao je prvo pitanje, čekao ga je od prve minute.
- Ne, nemojte mene slaviti, nisam ja sam igrao - provukao je kroz lice smiješak, opet nekako oprezno. Svi znaju što je prošao u zadnje dvije godine, koliko se puta vraćao. Odigra i onda opet ozljeda, stanka, oporavak.
- Ništa ne boli. Vjerujem da ni neće, da je to napokon iza mene.
Igrači su u svlačionici slavili njegov povratak i veliku pobjedu, on je ostao malo izvan toga.
- Slavlje? Ne, nisam čuo da se slavilo i pjevalo. Ma ja sam zadnji ušao u svlačionicu, razgovarao sam s Hlebom dugo. I on mi je čestitao, rekao da mu je drago što sam se vratio. Priznao je da smo bili bolji, da smo ih potpunu nadigrali. Igrali smo stvarno dobro. Ma jaka smo mi momčad.
Eduardo nije bio samo golgeter, bio je playmaker. Dodavao je, razigravao, držao loptu, podignuo cijelu momčad.
- Volim igrati, nisam od onih koji samo daju golove. Volim imati loptu, dodati, dati na stranu. Ali ponavljam, nije to samo do mene. Lako je igrati ako su uz tebe takvi tehničari i igrači kao što su Niko, Srna, Rakitić, Luka...
Nekad je znao šepati nakon izlaska iz igre, grčiti lice. Sad je stvarno bilo sve u redu.
- Ne boli, stvarno ne boli - pogledao je prema lijevoj nozi i dodao:
- Prošao sam pripreme i spreman sam, potpuno. Osjećam se baš jako, moćno. Baš izvanredno.
Da, neki, pa čak i trener Wenger, kažu da će biti bolji nego prije ozljede. Malo ga je naljutilo to pitanje.
- Joj, pa nemam kristalnu kuglu pa da je uzmem u ruke i pogledam što će biti u budućnosti. Trenutačno pucam od zdravlja, samo da to potraje, to je sve što mogu poželjeti.
U Arsenalu ga valjda sad čeka odlična sezona, možda postane i glavna napadačka uzdanica.
- Ima vremena, ima i utakmica, svi ćemo se naigrati.
Možda je ipak bolje da ga do Wembleya Wenger malo poštedi...
- Pustite Wembley, gdje je još to. Imamo mi do Wembleya još puno posla. Polako, korak po korak.

ONI SU ZASLUŽNI ŠTO JE HRVATSKA OPET U IGRI
BOJAN RADANOVIĆ - Bivši maser reprezentacije, radio je s njim cijelo ljeto. Vidi se da je uspio, Dudu je pun snage.
ARSENE WENGER - Neki drugi trener možda bi tražio kako da se riješi teško ozlijeđenog igrača, ali Francuz na Arsenalovoj klupi bio je strpljiv do bola. Čekao je godinu i pol, nije gubio nadu ni nakon kraćih povrataka. I Biliću je donio velikog aduta.
ARSENALOVI LIJEČNICI - Da ga nisu tako dobro "zakrpali" nakon operacije, tko zna što bi bilo u Minsku. Ovako, bili su besprijekorni, dali su ga Hrvatskoj u zadnji tren. Hvala im!

ŠTO NAM JE DUDU SVE DONIO
1. Zabio je, činilo se, ono što je nemoguće promašiti. Ali sjetimo se koliko smo puta promašili takav zicer, ili pogodili vratnicu. A njegov gol za 2-0 ipak je presudio.
2. Zadrži loptu sekundu-dvije. Dovoljno da se priključe Niko, Srna, Olić, Modrić...
3. Opasnost u šesnaestercu, uvijek ga paze dvojica ili trojica i otvara se prostor za druge napadače.
4. Psihološka sigurnost. Svi naši igrači kao da su prepuni samopouzdanja dok je Eduardo uz njih. Kao što kaže Bilić, svi su 20 posto bolji dok on igra.