Proslavljenog hrvatskog plivača Duju Draganje samo je stotinka dijelila od osvajanja olimpijskog zlata u Ateni 2004. godine. Dvadeset godina kasnije, prisjetio se tog trenutka u razgovoru za HRT.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ispričao je kako se osjećao tijekom i nakon utrke.
- Ne mogu se trenutno sjetiti koje bih desetinke od tih 20 sekundi izdvojio, ali sjećam se nekih stvari. Sjećam se da je finale na 100 metara leptir bilo 20 minuta prije finala na 50 metara slobodno, što mi je, koliko god bilo fizički teško, psihički pomoglo. Nije bilo potrebe da čekam s ostalima, a došao sam posljednji, što mi je olakšalo situaciju jer su najjači plivači fizički i mentalno prisutni u toj disciplini. Tu jedna mala greška, mali pokret ruke, može udaljiti od postolja. U čekaonici se 80 posto toga odlučuje, a meni je pomoglo što sam tamo stigao samo pet minuta prije izlaska. Više se sjećam tog psihološkog pritiska u čekaonici nego same utrke. Utrka prođe brzo, kao automatizam. Toliko si preplavljen adrenalinom da se kasnije jedva sjećaš. Sve što si radio milijun puta na treningu, jednostavno se dogodi u tom trenutku. Pamtim ono što se dogodilo prije i poslije, to je ono što ostane u tebi - rekao je Draganja
Rezultati govore sami o sebi
Finale je izborio s osmim vremenom i plivao u osmoj stazi, što smatra "spasom" i dodatnim poticajem za sjajan rezultat. Danas, kaže, više ne prati plivanje.
- Iskreno, uopće ne gledam plivanje. Ja sam osoba koja poštuje rezultate, ali ne zanima me kako netko pliva ili kako to izgleda. Nije mi bitan umjetnički dojam, već rezultat koji sve određuje. Svjetsko plivanje stalno napreduje, iako postoje razdoblja stagnacije, ali moram priznati da smo fizički i u smislu treninga među vodećim sportovima na svijetu. Napredak u fizičkoj spremi, nutricionizmu i medicini itekako se osjeti u plivanju.
Hrvatsko plivanje na Olimpijskim igrama u Parizu predstavljali su Nikola Miljanić, Jana Pavalić i Jere Hribar, no nitko od njih nije se plasirao u veliko finale.
- Što se Hrvatske tiče, rezultati govore sami za sebe. Ne bavim se umjetničkim klizanjem pa da bih govorio o dojmu. Moj dojam je nebitan. Rezultati su ono što govori o trudu, radu i postignućima sportaša. Tako da smo tu gdje jesmo, nije na meni da to komentiram.
Razočarao se u sport
Što se financija tiče, smatra da su uvjeti danas bolji nego u njegovo vrijeme.
- Mislim da su financije sada bolje. Uvjeti su puno bolji nego kad sam ja plivao. Recimo, ja nisam imao mogućnost trenirati u Hrvatskoj kako treba. Ono što je tada bilo bolje je kvaliteta. Da bih ja uspio, iza mene je moralo biti 20 dobrih plivača i možda 200 prosječnih. Danas toga nema. To je ono što nedostaje. Ne možete stvoriti Ferrarija iz Fiata 500. To je nemoguće - dodao je Draganja.
U Ateni je plivao u tri finala, na 50 i 100 metara slobodno te na 100 metara leptir, oborivši hrvatske rekorde u svim disciplinama. Srebro koje je tada osvojio bilo je sedmi rezultat svih vremena, no danas tvrdi da mu taj uspjeh ne budi emocije.
- Prošao sam to odavno, izašao sam iz svega toga, iz razočaranja u sport do depresije nakon sporta, kao i svaki profesionalni sportaš, znači sve sam to prošao, sve je to daleko iza mene, iskreno raskrstio sam s time vrlo efikasno i brzo.
Nakon sportskih uspjeha, posvetio se sebi i projektima.
- Želja za vrhunskim sportom više nije u meni. Možda ću jednog dana osjetiti želju da pomognem djeci, to me zanima. Ali vrhunski sport, putovanja, treninzi, pritisak – to ne. Nadam se da ću u budućnosti nekome prenijeti svoja znanja - zaključio je Draganja.