Nekoliko se puta prekrižio, stojeći pred križem na vukovarskom Memorijalnom groblju Slaven Bilić jedva je zadržavao suze. Vidjelo se da je potresen, kao, uostalom i cijela momčad.
- Ne prakticiramo baš ovakve izlete na dan utakmice, ali igrači su inzistirali da dođemo, odamo počast. Da nije svih tih ljudi ovdje, ne bismo niti mi igrali sve te utakmice - pričao je izbornik, pokazujući rukom prema svim tim grobovima. Hodao je između "polja" i Eduardo, koji je, kaže, u Vukovaru već bio peti put.
- Dolazio sam ovdje još s juniorima Dinama, zatim i s Interom, otada se ipak nešto promijenilo nabolje, gradi se. Prvi put kad sam došao nisam znao o čemu se radi, kasnije sam shvatio što se ovdje događalo, kako su to teške stvari - rekao je Eduardo i dodao:
- Tak kad to vidimo shvatimo kakav mi život imamo, koliko nam je lijepo. Ne sam mi nogometaši, već svi ljudi, koji normalno žive. To su dva različita svijeta. Uvijek u svlačionici prije utakmice sjetimo se Vukovara, to je ritual koji nam daje dodatnu snagu. Tako će i nadalje biti.
Na ulazu u autobus Bilić je zastao vidjevši uplakanog starca. Marijan Živković izgubio je u ratu dva sina. Marka je pokopao, a mlađeg Nikolu još nije pronašao. Nekad je igrao u vinkovačkom Dinamu, pa je i Bilića i Srebrića zamolio za pomoć, da po "nogometnoj liniji" pokušaju pronaći Nikolu. Bilić ga je zagrlio, opet je bio na rubu suza, pokušao ga utješiti:
- Izdržite, samo izdržite, a savez će pokušati nešto napraviti - rekao je Bilić, zagrlio Marijana, koji više nije mogao suspregnuti plač.
- Kad vam je najteže, sjetite se Vukovara, stisnite zube i nastavite dalje - poručio je reprezentativcima vodič, dok su oni kretali prema Vinkovcima. Za otići na Ovčaru nije bilo vremena, utakmica je ipak bila rano. No, ipak nisu izdržali, na križanju su skrenuli desno i otišli posjetiti i Ovčaru. Ručak je ovoga puta malo pričekao...