Prije dvije godine Brazil je ugostio Svjetsko prvenstvo u nogometu, a već ovo ljeto Brazilci su dobili priliku organizirati drugo veliko natjecanje, Olimpijske igre. Naš novinar 2014. posjetio je opasne brazilske favele, a sada se prisjetio tog nezaboravnog iskustva.
Dobro došli u zemlju nogometa, plesa i pjesme, stajalo je na velikom plakatu na ulazu u brazilske gradove. Kroz glavu odmah prolazi sunce, plaže, kokteli, Ronaldinho... Kakva zabluda.
Već na aerodromu u Sao Paulu nudili su se autobusi koji voze do gradskih hotela. Vožnja traje dva-tri sata. Eh, da, zaboravih, to je grad s najgušćim prometom na svijetu. Kamo god krenete taksijem, treba vam dva sata. Od aerodroma do hotela - dva sata. Od hotela do stadiona - dva sata. Od stadiona do centra - naravno, dva sata...
- Sreća vaša što je sedam sati, valjda neće biti gužve - odmah nas je upozorio vozač.
Nismo ni krenuli, a već mu je noga na kočnici. Ustajali miris sjedala te ugodnu temperaturu, zahvaljujući klimi, naglo prekine otvaranje vrata i ulazak silne vrućine.
- Uh, dobro je... Rekao sam vam. Dvadesetak kilometara je kolona - rekao je tonom uz izraz lica kao da mu je netko javio da je upravo postao otac zdravog dječačića teškog tri kilograma i 800 grama.
U cijelom životu možda sam jedanput ili dvaput vidio kolonu od 20 kilometara, i to, koliko se sjećam, čekajući trajekt za Pag. Ili Rab.
- Oko 16 sati kolone će biti 180 kilometara, a najgori je petak navečer. Prošli petak sam bio u koloni od 295 kilometara - objašnjavao mi je veselo kao da govori o prvom poljupcu.
Oni nesretnici koji su umjesto taksija odabrali autobus, opijeni brazilskim zrakom, brzo će se otrijezniti. Sjećam se, srpski novinar Aleksandar Gligorić izašao je iz autobusa pred hotel. S njim kofer i dvije torbice. Nije na zraku proveo ni šest sekundi, a u susret mu je došao 40-godišnjak u odijelu. Jedan od onih ljudi koje biste, da se izgubite, pitali za pomoć. Polio ga je bojom te uz ispriku stao čistiti. Već sljedeći trenutak pojavio se drugi i oteo mu torbicu s dokumentima. Krenuo je za njim, no tad mu je prvi, onaj što ga je zalio bojom, oteo drugu torbicu s dva laptopa i dobacio je trećem. Ne znate koga biste gledali, za kim trčali, razbježali su se u sekundi...
- Dobro da sam čvrsto držao kofer jer da su njega odnijeli, ostadoh i bez gaća - rekao je poslije šokirani Gligorić.
Policija zna da lopovi svaki dan stoje na postaji na koju dolazi autobus s putnicima s aerodroma, no ne miješaju se. Male plaće nisu im motivacija i uglavnom na sitne pljačke okreću glavu. Snađi se ako možeš. I, da, primaju mito. Gotovo da nema policajca koji nije korumpiran.
- Za sve su krivi političari i korumpirana policija. Ovdje je vojska na jednoj, policija na drugoj strani. Međusobno ratuju, a kriminal cvate - objasnila nam je Cynthia Martins, brazilska voditeljica na televizijskoj postaji Globo.
Preživjesmo tako Sao Paulo, pa krenusmo za Salvador, još jedan grad na crnoj listi. Od deset najopasnijih bandi svijeta čak su tri iz Brazila. Hodate li ulicom Salvadora poslije 22 sata, kao da nosite natpis “Opljačkajte me, molim vas”. U određene dijelove grada možete ući, no nemate jamca da ćete i izaći.
- Bande drže cijeli grad. Jednom je policija zarobila jednog od vođa te ga propisno istukla. Drugi dan na posao u hotele i luksuzne restorane nije došao niti jedan recepcionar, sobar, čistač, konobar... Kako svi dolaze iz sirotinjskog dijela, banda im je zabranila doći na posao - priča Cynthia.
Na ulazu u favelu stoji visoki i jaki crnac te broji novac. Sigurno je u bandi jer nitko nema hrabrosti na ulici brojiti novac. No odlučismo ući na piće. U kafiću, napravljenom tako da su ispred trošne kuće u kojoj žive otac i dva sina iznijeli pet bijelih plastičnih stolaca, kakvi se još mogu vidjeti u nekom kafiću na našoj plaži, pivo stoji desetak kuna. Stol do nas četiri umirovljenika kartaju. U tom trenutku morate djelovati samouvjereno, kao da ste u vlastitom dnevnom boravku. Strah nanjuše na kilometre. Tako su nas upozorili prije no što smo se odlučili na ovu ludost. No kad su se negdje začuli pucnji, prvo je prošlo kroz glavu: “Tko nas je ovamo natjerao... Ako izađemo živi, nitko neće vjerovati, a poginemo li, ništa od priče. No win situation”. No lokalci nisu ni trznuli. Samo su potegnuli gutljaj Skola, njihov domicilnog piva.
- Policia. Ra-ta-ta-ta-ra-ta-ta - objašnjavaju improvizirajući strojnicu u ruci.
- Od ove tri koje vas gledaju jedna je sigurno zaražena - dobacio je konobar.
Vjerojatno pod utjecajem droge zamolile su za koji real, a obećale su nam da će nas ispratiti sigurno iz favele. Fotografirati se ne žele. Osim što su prostitutke, članice su lokalne bande. A fotoreporter i ja imali smo opremu od stotinjak
tisuća kuna.
- Fućkaš pet reala, odnosno 15 kuna, diži stražnjicu i briši odavde - rekao sam si i pobjegao u drugi svijet.
Ako je ovo vražji, odlučio sam upoznati i anđeoski dio.
- Salvador ima 365 katoličkih crkava. Svaka za jedan dan u godini - objašnjava Helena Rebello, rijetko pobožna djevojka, također novinarka.
Već 30 godina živi u Salvadoru, u kojem je i rođena. Njene riječi, za razliku od riječi one tetovirane prostitutke, zrače nježnošću i dobrotom. Njene asocijacije na Salvador nisu droga i nasilje nego Caetano Veloso, Gilberto Gil, Maria Bethania i Jorge Amado. Književnici i umjetnici. Nikad nije otišla u dio Salvadora iz kojeg sam ja upravo bio došao.
- Vrlo nasilan grad. Svaki dan se ubijaju, sakate, otimaju... Želja mi je otići negdje gdje je jako mirno - kaže Helena.