Postoje oni trenuci u sportu, najčešće u posebno stresnim situacijama, kad igrač pomisli: "E, ovo ću odigrati kao da mi je zadnje u životu!" Ako vam se učinilo da se Goran Dragić u finalu Eurobasketa ponašao upravo tako, ako ste pomislili da igra kao da mu je onaj okršaj sa Srbijom zadnja u utakmica u životu, bili ste na dobrom tragu. Odigrat će "slovenski bog košarke", kako su ga prozvali tamošnji mediji, još puno utakmica, ali u dresu slovenske reprezentacije više neće. Dosta, gotovo...

- Kako god ovo završilo, bit će ovo moje posljednje natjecanje za Sloveniju - najavio je 31-godišnji Dragić prije nego što je počeo turnir koji će donijeti Sloveniji povijesno zlato.

Pripremao se za finale, vrtio u glavi film kako pobijediti još i Srbe pa otići na zasluženi odmor, kad mu je sletjelo pitanje novinara:

- Gorane, je li moguće da se predomisliš, da ovo ipak ne bude oproštaj?

Odgovorio je sa samo dvije riječi. Američki, onako kako i igra.

- No way...

I zato je, eto, igrao onako kako je igrao. Kao da mu je zadnja u životu. Letio je terenom, jurio kroz srpsku obranu, na trenutke je izgledao kao da nije s ovoga planeta. Čovjek je u finalu Europskog prvenstva, pazite, sad, u 16 minuta prvog poluvremena zabio 26 koševa, imao četiri skoka i tri asistencije! Nemoguće, čudesno, nevjerojatno... Do kraja treće četvrtine utrpao je 35, izgledalo je kao da će do kraja doći do 50. A onda se - ugasio. Počeli su grčevi u listu desne noge, lopte više nisu pronalazile cilj, promašivao je trice za pola metra... Onako kako i završi čovjek koji vjeruje da sutra ne postoji.

Nasreću po Slovence, izbornik Kokoškov je bio dovoljno hrabar, a dečki s klupe dovoljno dobri da i bez njega to privedu kraju. Bez čovjeka kojem je cijela dvorana skandirala "MVP, MVP, MVP!" Što je, naravno, i postao. S mjestom u prvoj petorci turnira, s nagradom za najboljeg igrača turnira, Goran Dragić otišao je u slovensku košarkašku vječnost. Sa zlatom oko vrata, kao što i priliči velikanima...

- Ovo je bez ikakve dvojbe najveće dostignuće moje karijere. Još čekam NBA prsten, ali ovo je ipak nešto drugo. Ovo je za moju zemlju, koja mi je dala sve. Rođen sam i odrastao tu, zato mi je drago što sam mogao i vratiti nešto narodu Slovenije. Vidjeli ste koliko je publike bilo u dvorani, koliko su bili uz nas i hvala im od srca - emotivno je govorio Dragić nakon utakmice života.

Bio je te večeri Slovenac od glave do pete, iako se dobro zna da je u nedjelju navečer, u nekom drugom raspletu, mogao biti i na drugoj strani. Znate onu, tko će koga...

- Moj otac Marinko rođen je u Republici Srpskoj, a majka Mojca je Slovenka. Tata je s 15 godina otišao u Sloveniju zbog posla, upoznao je mamu i eto mene. Pola Srbin, pola Slovenac, rođen u Sloveniji - davno je ispričao Dragić, Slovenac s "mekim ć", prvi igrač u povijesti NBA lige koji je to "meko ć" stavio i na dres, još dok je bio u Phoenixu.

A ondje mu je jedan od trenera bio, manje je poznato, Igor Kokoškov. Isti ovaj koji je danas izbornik Slovenije, s kojim je otišao do dostignuća za povijest.

- Svi najbolji potezi polaze od trenera - priznao je Dragić i dodao:

- Oduvijek smo sanjali da ćemo se popeti na pobjedničko postolje, završiti među troje najboljih. I evo, uspjeli smo. Bila je ovo moja posljednja prilika, jer nakon ovoga se povlačim, zato sam i toliko uživao u svemu što se događalo u posljednjih mjesec dana.

Igrač s brojem 3, zmajček kojeg zovu "Dragon", igrao je te večeri kao jedan lik iz naše prošlosti. Kao igrač s brojem 3 kojeg su Amerikanci zvali Dragon...