U normalnim ligama i okolnostima, nogometaš prelazi iz kluba u klub zato što mu ponude bolje uvjete, ili priliku za napredovanje. No ne i u HNL-u, u HNL-u igrač raskine ugovor na arbitraži i potpiše za drugi klub koji je u sličnim problemima samo zato što mu u drugom gradu žive baka i djed pa ne mora brinuti za stan, režiju i hranu.

- U Vinkovcima sam životario, nisam dobivao novac, a klub mi nije plaćao ni stan, tako da sam se par puta našao u bezizlaznoj situaciji. U Split sam prešao zato što mi tu žive baka Ljubica i djed Ivan, to je bio primarni razlog. U Vinkovcima sam svakodnevno vodio bitku za egzistenciju, a u Splitu mi je ipak lakše, kod bake i djeda barem ne moram plaćati stan, režije i hranu - pojasnio je razlog preseljenja nogometaš Splita Sandro Ugrina.

Da u hrvatskom nogometu mnoge stvari ne funkcioniraju, poznato je odavno, a jedna od njih je i zaštita igrača i trenera kojima klubovi duguju novac po ugovorima. To bi trebao riješiti sustav licenciranja, no umjesto da sustav funkcionira kao filter klubova koji ispunjavaju uvjete za odigravanje sezone, sustav gura one koji ispunjavaju najvažniji kriterij - poslušnost. Nešto pokušava napraviti Sindikat...

- Zvao me Mario Jurić iz Sindikata, raspitivao se za stanje u Cibaliji i upozorio me da je slično stanje i u Splitu... A što ću, nije da sam baš imao previše izbora. Vjerovao sam na riječ treneru Lokici, dali su mi u klubu 5.000 kuna da se snađem, potpisao sam na godinu dana uz mogućnost produženja i zasad sam zadovoljan. Tjedan dana sam tu, puno je manja nervoza na treninzima nego gore, ovdje se barem ne brinem da će me gazda izbaciti iz stana zbog neplaćanja - kaže Ugrina, koji preseljenjem u Split ipak nije riješio sve probleme.

- Dugujem državi za porez, a dug se gomila jer ga nemam odakle platiti. Nije da ne želim, nego nemam jer mi Cibalia duguje, a svaki dan mi idu i kamate. To je, po meni, najveći apsurd. Država od mene traži porez za plaću koju mi klub nije isplatio, a taj klub normalno je dobio licencu za natjecanje. Ako i dobijem novac, pola će pojesti kamate, a ako Cibalija ode u stečaj, ne znam što ću. Ne smijem niti pomisliti na to...

Sandro Ugrina jedan je od velike većine hrvatskih nogometaša koji se svakodnevno bore za golu egzistenciju. Jedan od onih prema kojima bi trebalo krojiti propise i zakone, a ne prema Soudaniju, Fernandesu, Gavranoviću ili Futácsu... koji su jako dobro plaćena manjina.

- Osim šest mjeseci u Gorici, gotovo da nikad nisam igrao u sredini koja nije imala financijskih problema. Većina igrača koje poznajem svakodnevno se bore za golu egzistenciju. Lako je onima koji mjesečno primaju 30.000 kuna ili eura, oni lako mogu prebroditi par mjeseci kašnjenja plaća. A što ćemo mi koji igramo za par tisuća kuna?

Ugrina je prije Splita prošao Rijeku, Zaprešić, Goricu, Novigrad, Cibaliju..., a posebno pamti godinu u Hajduku, gdje su mu suigrači bili Andrijašević i Stipica.

- Bilo je super, trener Vinko Bego me volio, ali sam zbog privatnih razloga morao otići, jer sam se preselio iz Splita u Rijeku... Sada sam se opet vratio na početak, kod bake i djeda - kaže Ugrina, koji nije od onih koji olako vjeruju da će lagodno živjeti od onoga što zarade od nogometa.

- Svi misle da su nogometaši milijunaši, a većina nas nema ni za kavu. Posvetio sam se nogometu jer mi je tek 25 godina i želim živjeti svoj san, ali sam svjestan da možda i neću uspjeti. Zato i imam rezervni plan, zlu ne trebalo završio sam za električara, uvijek se mogu zaposliti - zaključio je Ugrina.