Bivša australska tenisačica srpskog podrijetla Jelena Dokić (39) bila je velika nada svjetskog tenisa, a zbog oca koji ju je maltretirao nikada nije uspjela ostvariti puni potencijal te se godinama borila s depresijom.
Dokić je za australske medije objavila kolumnu u kojoj priča o uvredama koje je dobila na račun svog izgleda putem društvenih mreža.
- Kada se probudimo ujutro, većina nas provjerava svoje telefone. Koliko god ih pokušavali koristiti što je manje moguće, pametni telefoni sada olakšavaju suvremeni život, posebno kada radimo", rekla je za Zadovoljna.rs Dokić, koja inače komentira mečeve na Australian Openu.
Nakon intervjua s Novakom Đokovićem, brojni su pisali uvredljive komentare na društvenim mrežama.
- Radila sam na Australian Openu prethodna dva tjedna i probudila se uz zlostavljanje koje, bez obzira na to koliko često sam mu izložena, nikada nije lako za čitanje.
"Sada kada je Australian Open opet u tijeku, hoće li se Jelena pokušati ubiti kao svake godine?", bio je samo jedan od komentara dok je drugi napisao:
"Imali ste sreće što vas je otac zlostavljao je to bilo dobro za vašu karijeru".
- Teško mi je zamisliti da netko to uopće pomisli, a kamoli to kaže, napiše, pošalje, objavi. Koliko god se trudila raditi na svojim intervjuima, izvještavanje o tenisu, za brojne trolove moja težina me diskvalificira da imam mišljenje, trebala bi jednostavno prestati jesti i da budem meta njihovog zlostavljanja - kazala je pa nastavila:
- Nema šanse. To nisam ja. Jača sam od svega toga. Ja sam preživjela. Otac me psihički, emocionalno i fizički zlostavljao od šeste godine. Skoro dva desetljeća maltretirala me osoba koja se trebala brinuti o meni. Igrala sam tenis. Imala sam PTSP. Depresija, anksioznost. Godine 2006. sve je postalo toliko veliko da sam razmišljala da si oduzmem život.
- S takvim stvarima je teško izboriti se, ali kada ste u očima javnosti – htjeli to ili ne– gotovo je nemoguće da budete iskreni o tome s čime se suočavate. Međutim, kada sam napustila tenis i napisala svoju knjigu, otkrila sam da postoji snaga u ranjivosti. U potpunoj otvorenosti. Dan kada je moja knjiga izašla bio je najbolji dan u mom životu. Težina onoga što sam nosila odjednom mi je pala s ramena. Moja istina je bila tamo - rekla je.
- Ubrzo sam shvatila da ima toliko drugih žena koje pate kao ja. Različiti detalji. Iste istine. A to što dijelim svoju ranjivost davalo im je snagu. Zajednica zaštite, zajedničkog iskustva, tuge, ali iznad svega nade - kaže.
- Žene su se javile rekavši da pate od nasilja u obitelji, od depresije, anksioznosti, zlostavljanja, i da sam im dala nadu i učinila da se osjećaju manje usamljeno. Zahvalile su mi se što sam imala hrabrosti da svoju priču podijelim u javnom prostoru. Nisu imale glas, pa su mi zahvalile za moj - rekla je pa nastavila.
- S tim je došla i odgovornost, kako sam ja to vidjela, pa sam pokrenula društvene mreže gdje dijelim svoja iskustva u malom džepu 'cyber' prostora i pružam nadu onima koji su je izgubili. Mogu pomoći ljudima da shvate da nisu sami u svojoj patnji, i da sa snagom možete prebroditi bilo što, baš kao što sam ja. Ali svijet na mrežama se jako razlikuje od pisanja knjige. Trolovi dolaze po tebe. Oni čine bitku puno težom za vođenje. Bez obzira na to koliko često čitate njihove komentare, to vas čini tužnim. Čak i kada imate debelu kožu kao ja, kada vam netko kaže da treba da se ubijete, pitate se kako čovječanstvo može imati takve misli i kako društvo dozvoljava platforme na kojima se takve misli mogu dijeliti, bez nadzora i bez kontrole - rekla je pa zaključila:
- Ali to nije moj fokus, moj fokus je da pomognem preživjelima da znaju da postoji nada. Ja sam uspjela, a i oni će. Jer imamo jedno drugo.