Niti je Rijekin nogomet blistav, niti je Igor Bišćan trenerski čudotvorac, ali i Rijeka i Bišćan - zaslužuju podršku svih riječkih navijača.
Blistava era Matjaža Keka došla je svom kraju kao što dođe svemu u životu. Bez ičije krivice ili loše namjere. Promjena na klupi postala je nužnost pa ispala kontroverzna no donijela je pozitivni učinak. Pod Bišćanovim vodstvom Rijeka si je napornim radom, zajedništvom i borbenošću vratila samopouzdanje i vratila se pobjedama.
Dinamo je na Rujevici srušen riječkom izvedbom koja za 'estetski dojam' možda ne bi dobila ni prolaznu ocjenu. No stožer Bijelih mudro je odlučio da je jedini način za suprotstaviti se prvacima onaj temeljen na čvrstoj obrani. Jer ovaj Dinamo je, u to nema ni trunke sumnje, kvalitetnija momčad. Znatno kvalitetnija od ove Rijeke.
Toliko kvalitetnija da su za veliku pobjedu bili potrebni: Dinamovi promašaji, vrhunska večer riječkog vratara Simona Sluge, nastavak fenomenalne golgeterske forme Mirka Antonia Čolaka (četiri gola u četiri uzastopne utakmice) i - jednostavni trenerski rukopis Igora Bišćana.
Kompaktno, disciplinirano, bez srljanja, a prema naprijed okomito. Niti je bilo savršeno u defanzivi (momčad Nenada Bjelice stvorila je pet 100%-nih šansi), niti je bilo savršeno u napadu (prvi šut u okvir ZG-gola tek nakon sat vremena), ali bilo je onoliko dobro koliko to Rijeka u ovom trenutku može protiv suparnika Dinamove klase.
Bijeli niti u jednom trenutku nisu posumnjali u sebe i u dogovor iz svlačionice. Bili su jaki u duelima, svi su radili u obrani, nakon izgubljene lopte pokušavali brzim presingom, a ako ne ide onda se svi (bezpogovorno - svi) vraćali iza lopte. Borbenost, zajedništvo, disciplina... Bišćanovski.
Kad je Pejin odsvirao kraj manje od 5.000 gledatelja (kiša i dvije nenatkrivene tribine oteli su barem tri tisuće) zaglušujućom je pjesmom slavilo trijumf, Rijekine igrače i stručni stožer. Unatoč šutnji s Armadine tribine užitak je bio slušati huk Rujevice. Kao jedini normalan nastavak sjajne pobjede u derbiju. Dok sjever šuti ostali navijaju, a Bišćanova Rijeka pobjeđuje...
Krepat' ma ne molat'
Bišćan je na teren poslao nominalno izrazito napadačku postavu (Pavičić i Lončar zadnji vezni, a ispred njih Kvržić, Gorgon, Heber i Čolak). No svaki je njegov igrač imao jasnu obvezu u kreiranju kolektivnog bloka Modrima.
Bjelica je optirao za uobičajenih 4-1-4-1 sa Ademijem kao korektorom veze, a Hajrovićem, Gojakom, Olmom i Oršićem kao inspiratorima iza središnjeg napadača Gavranovića.
Za Dinamo je sve funkcioniralo dosta dobro, do završnice. Rijeka je svom svojom energijom pokušavala Modre obuzdavati dok ne dočeka svoju šansu. I tu se na kraju dogodila sva razlika: zagrebački su napadači promašivali zicere, a riječki iz druge šanse zavukli loptu u mrežu.
Dogodilo se ono što se jučer glasno najavljivalo. Nije bitno koliko je Dinamo jak, a Rijeka slaba. Na Kvarneru su Modri uvijek na mukama i često, kao večeras, dobiju 'po lampi'.
Dinamo ostaje apsolutni favorit za naslov, a Rijeci bi ovaj trijumf mogao značiti definitivnu prekretnicu i lansirnu rampu za preskakanje Osijeka i Lokomotive te približavanje Dinamu.
Bišćan i dečki rade naporno, daju sve od sebe i ne nižu blistave predstave, ali se bore sa svime što imaju i nižu pobjede. Bišćanova je Rijeka klasična definicija riječkog nogometnog 'zakona'... Krepat' ma ne molat!