Dečki su bili u vili i gledali snimku utakmice protiv Eintrachta. Ja sam krenuo u grad, no u jednom trenutku nešto je u meni puknulo i rekao sam šoferu da me odveze kod dečki. Uzeo sam bocu ruma i s Marijanom Brnčićem krenuo u sobu. Brna je otišao, a ja sam ostao. Kažu da sam popio više od litre. A u takvim situacijama sam imao naviku da ne idem spavati, jednostavno mi se nije spavalo...
Tako je svojevremeno Stjepan Lamza prepričao jednu od najintrigantnijih priča u povijesti Dinama. Priču koja, srećom, nije završila tragično (a mogla je), ali slavlje koje je praktički okončalo jednu veliku karijeru.
Šesti najbolji u povijesti
Lamza je umro u srijedu, u 82. godini. Dugo je odolijevao raznim bolestima, ali nadživio je većinu suigrača s kojima je 1967. osvojio jedini europski trofej u povijesti hrvatskog nogometa. Goal.com prije pet godina uvrstio ga je na šesto mjesto najvećih igrača Dinama svih vremena. Prema kvaliteti, ali i odanosti klubu i osvojenim trofejima, ispred njega bili su samo Dražan Jerković, Slaven Zambata, Rudolf Belin, Zlatko Kranjčar i Marko Mlinarić.
Dvije se legende o Lamzi najviše prepričavaju: kako je na utakmici, kad Dinamu ne bi išlo, samo povikao suigračima: “Samo meni dajte loptu i sve je riješeno.” I njegovo pitanje: “A s kim danas igramo?” Belina je to pitao uoči utakmice protiv Crvene zvezde pred 80.000 navijača na Marakani, a Gračanina uoči uzvrata polufinala Kupa velesajamskih gradova protiv Eintrachta.
No priča koje su kolale zagrebačkim ulicama tih romantičnih 60-ih bilo je more. Pa i ona kako ga je Dinamo uopće doveo.
"Lamza je iz Segeste otišao u mariborski Branik, koji je dobro igrao u 2. ligi. U ljeto 1959. mnogi su ga htjeli, a Dinamo je otišao po njega u Maribor, strpao ga u auto i odveo u stan, gdje ga je skrivao tjedan dana. Lamza se nije smio micati iz stana! U to je doba bilo tako, svi su se plašili da u igru ne uskoči netko drugi i da ne ponudi više. Stoga su transferi nalikovali na prave krimiće. Dinamo je pomno čuvao Lamzu do prvoga dana prijelaznog roka. Tada su ga odveli u Zagrebački nogometni savez i tek kad je potpisao mogao je u grad", napisao je Anton Samovojska u SN te prenio jedan svoj razgovor sa Štefom, čiji je nadimak bio i Ćeva:
Mijenjam sliku za gemišt
- Ah, što sam radio. U moje se doba nakon svake zagrebačke utakmice proglašavao igrač utakmice. Često mi se to događalo i kao poklon bih dobivao slike naših genijalnih naivaca, Lackovića, Generalića, Večenaja, Rabuzina... Čim bih sa slikom ušao u svlačionicu, kazao bih: “Mijenjam sliku za litru gemišta.” Pametni su odmah uzeli sliku. Eh, da sam skupljao te slike, danas bih bio kolekcionar od formata.
Još 1960. Barcelona je za njega nudila 200.000 dolara, a nešto kasnije je došla slavna (i kobna) 1967. I povratak na priču s početka:
Pušio sam 3-4 kutije na dan
- Nije mi se spavalo i ne bi to bio problem da netko nije zaključao vrata, nisam mogao izaći iz sobe. Lupao sam, zvao sam suigrače, no nitko me nije čuo. Došao sam do vrata i pokušavao otvoriti, dozivao sam, ali nije bilo odjeka. Nisam mogao nigdje i otišao sam na balkon, pao, ali srećom, na stol. Da sam pao na beton, tko zna kaj bi bilo. Nisam živio sportski, pušio sam po 3-4 kutije na dan, znao sam i popiti. A volio sam igrati bez obzira na to sve što mi se događalo - objašnjavao je Štef godinama kasnije, iako je prvih dana nakon nesreće rekao samo:
- Bil sam pijan, pal sam s balkona i ničega se ne sjećam.
Pri tom je padu oštetio centar za ravnotežu i nikad više nije bio kao prije.
- Pao sam s balkona na glavu, a ozlijedio sam i lijevo rame. Pao sam na stol na terasi Rebarice. Za stolom su sjedili gosti. Zapravo su me taj stol i to moje rame, ustvari klavikula, zaštitili od teže ozljede glave. Dakle, imao sam i sreću - dodao je.
Sve nestalo u požaru
A mjesto te njegove nesreće bila je Vila Rebar. Zloglasno zdanje nastalo 1932. na nekadašnjoj lovačkoj kući na Medvednici, koje je poglavnik NDH Ante Pavelić pretvorio u svoj dom i tunelima za bijeg povezao s brojnim bunkerima. Imao je teniske terene i impresivne vrtove, a kad je Pavelić pobjegao nakon Drugog svjetskog rata, vilu je preuzela država i 50-ih preuredila u planinarski dom i odmaralište za školarce.
Ubrzo je to postalo hotel i restoran, sve dok 1979. godine, tada pod imenom Hotel Risnjak, nije posve izgorjelo. Danas su ondje tek zarasli ostaci Pavelićevog bunkera jer cijela je dograđena drvena konstrukcija izgorjela. Pa i restoran, soba i balkon na kojem je Stjepan Lamza prekinuo veliku karijeru.
Potpisao za 280.000 dolara
I to u večeri u kojoj nije slavio samo veliku pobjedu nad Eintrachtom 4-0 i ulazak u finale KVG-a nego i potpis ugovora za Liege, težak 280.000 dolara. No umjesto finala s Leedsom (koji su suigrači osvojili za njega) i odlaska u Belgiju, 40 je dana ležao u bolnici. Nakon godinu dana uspio se vratiti, ali pravu priliku u Dinamu više nije dobio. Nepredvidivi dribler, kakvih ni u Brazilu nije bilo, izgubio je svoju najveću moć. Bio je, govorili su, najjači u varki tijelom, nezaustavljiv.
- Nogometu kronično nedostaju dribleri, ljudi koji stvaraju višak igrača - ponavljao je do smrti.
Nakon oporavka igrao je još u francuskom Châteaurouxu, Rijeci, Münchenu 1860 i melburnškoj Croatiji, ali bio je svjestan:
- Nisam više bio Lamza. Svi su očekivali da ću ja i dalje moći sve predriblati. Ali kako driblati kad sam jedva hodao?!
Igrao za publiku
Dinamo mu je organizirao oproštajnu utakmicu s velikom Benficom, gdje je igrao i Eusebio. U toj utakmici 1970. godine Dinamo je pobijedio 2-0, Štef je trebao igrati desetak minuta, ali gledatelji ga nisu puštali iz igre pa je odigrao cijelo poluvrijeme i bio odličan. Zabio je sjajan gol u rašlje.
Oni koji su ga dobro poznavali, ovako su ga opisali:
- Bio je nogometni genij i boem, igrač koji je igrao za publiku, zbog kojeg su navijači dolazili na tribine. Sinonim nogometa, legenda. Štef je bio Dinamo.