Evo polako prolazi i šesti od 15 predviđenih dana na prvoj specijalizaciji u jednom od najvećih svjetskih klubova. Igrači su me prihvatili kao da sam Lampard, Ballack ili Terry. Nevjerojatno koliko su to normalni ljudi. Vidim to svako jutro. Tko uđe u svlačionicu, odmah pruža ruku svima. Iako se vide svaki dan, imaju takav običaj. Treninzi su zaista jaki. Ništa se kod njih ne radi napola, uvijek se ide sto na sat. Osjećam to na svojoj koži. Kad se Ballack, Drogba ili Anelka spremaju na udarac, to su strašno jake lopte. Nema tu mekih udaraca. Nitko tu nikoga ne štedi. Nakon jutarnjeg treninga nema, kao kod nas, da netko ode doma. Tu smo svi cijeli dan zajedno. U kampu se ruča, družimo se, odmaramo...  Nakon stanke od dva mjeseca, koliko nisam branio, polako se vraćam u formu. Osjećam da ću nakon ovih treninga u proljeće letjeti. Gledao sam u subotu na Stamford Bridgeu Chelsea - Everton. Ne bih kod niti jednoga gola osudio golmana Petera Cecha, mislim da je napravio sve što je mogao. Iako se očekivalo da će igrači nakon remija biti utučeni, pomalo tužni, nisu. Upravo suprotno. Zašto? Pa uzeli smo bod, Manchester ništa.